Svake subote vozim do punice i punca da gradimo šupu. Slučajno sam otkrio zašto moj šogor toliko želi pomagati.

“Opet subota, opet šupa, opet Ivan prvi na vratima s osmijehom kao da idemo na more, a ne miješati beton,” gunđao sam sebi u bradu dok sam parkirao auto ispred kuće punice i punca u malom selu kraj Karlovca. Moja žena, Martina, već je vadila kolače iz gepeka, a ja sam gledao u svoje ruke, izgrebane od prošlog vikenda. “Ajde, ljubavi, ne budi takav, znaš da im puno znači,” šapnula mi je, ali nisam mogao sakriti frustraciju. Svaki ponedjeljak na poslu osjećam se kao da me pregazio traktor, a sve što dobijem su staklenke kiselih krastavaca i jaja od susjedove koke.

Ivan, Martinin brat, uvijek je prvi na gradilištu. Dok ja još navlačim radne rukavice, on već nosi daske, smije se, zafrkava sve oko sebe. “Ajde, šogore, nemoj spavat! Šupa se sama neće sagradit!” vikao je tog jutra, a ja sam mu samo odbrusio: “Ma lako je tebi kad ne moraš u ponedjeljak na posao u grad!” On se samo nasmijao, ali u tom osmijehu bilo je nešto što nisam mogao pročitati.

Radili smo cijeli dan. Ruke su mi gorjele, leđa pucala, a sunce je peklo kao da je srpanj, a ne travanj. U jednom trenutku, dok sam išao po još čavala u garažu, začuo sam tihi razgovor. Ivan je pričao s nekim na mobitel, leđima okrenut prema meni. “Ma, sve ide po planu. Nitko ništa ne sumnja. Samo još par vikenda i bit će gotovo. Onda ćemo vidjeti tko je pametan…” Glas mu je bio tih, ali odlučan. Zaledio sam se. O čemu on to priča? Kome? I što to nitko ne smije posumnjati?

Nisam mogao izdržati, morao sam ga pitati. Kad smo ostali sami, prišao sam mu: “Ivane, s kim si to pričao?” Pogledao me iznenađeno, pa se nasmijao: “Ma ništa, šogore, poslovno nešto. Znaš da uvijek nešto muljam.” Ali nije me uvjerio. Te noći nisam mogao spavati. Martina je primijetila moju nervozu, ali nisam joj htio ništa reći. Nisam htio stvarati probleme u obitelji.

Sljedeće subote, dok smo postavljali krov, Ivan je opet bio neobično veseo. U jednom trenutku, dok su svi otišli na ručak, ostao sam sam u dvorištu. Tada sam primijetio da Ivan nešto skriva iza stare šupe. Prišao sam tiho i vidio ga kako vadi neku kutiju iz zemlje. Kad me spazio, naglo je stao. “Što to radiš?” pitao sam ga. “Ma, ništa, zakopao sam stare alate, znaš kako je, da ne smetaju…” Ali kutija nije bila za alate. Bio je to sef.

Te večeri, dok su svi sjedili za stolom i smijali se, ja sam samo šutio. Osjećao sam se kao uljez. Nisam znao što da radim. Reći Martini? Reći punici i puncu? Ili šutjeti i praviti se da ništa ne znam? Ivan me cijelo vrijeme gledao ispod oka, kao da me izaziva.

Nedjelja ujutro. Svi su otišli u crkvu, osim mene i Ivana. Sjeli smo na klupu ispred kuće. “Znam da si vidio kutiju,” rekao je tiho. “Nije ono što misliš. Znaš, šogore, kad si bez posla, kad ti banka prijeti ovrhom, kad ti žena svaki dan plače jer nemaš za režije… čovjek napravi gluposti. Ova šupa je samo izgovor. Trebam mjesto gdje mogu sakriti novac koji sam posudio od krivih ljudi. Ako ga ne vratim, gotov sam.”

Gledao sam ga u šoku. Nisam znao što da kažem. S jedne strane, bio mi je žao. S druge, bio sam ljut što nas je sve uvukao u svoju laž. “Zašto nisi rekao? Zašto si nas sve lagao?” pitao sam. “Nisam mogao. Znaš kakva je mama, odmah bi pala u nesvijest. Tata bi me izbacio iz kuće. A ti… ti si ionako uvijek mislio da sam nesposoban.”

Nisam znao što da kažem. Osjetio sam kako mi srce lupa. “Što sad planiraš?” pitao sam. “Moram vratiti novac. Imam još dva tjedna. Ako ne uspijem… ne znam što će biti.”

Te večeri, kad smo se vraćali kući, Martina me pitala zašto sam tako tih. Nisam joj mogao reći istinu. Samo sam je zagrlio i rekao: “Sve će biti u redu.”

Ali nije bilo. Sljedeće subote, kad smo stigli, policija je već bila pred kućom. Ivan je nestao. Punica je plakala, punac je psovao, Martina je bila u šoku. Nitko nije znao gdje je. Tek kasnije smo saznali da je otišao u Njemačku, tražiti posao, pokušati vratiti dug. Šupa je ostala nedovršena, a obitelj razbijena.

Danas, kad prođem kraj te kuće, još uvijek vidim onu nedovršenu šupu i pitam se: Je li vrijedilo? Jesmo li mogli pomoći Ivanu da ne ode tim putem? Ili smo svi previše gledali svoja posla, dok je on tonuo? Što biste vi učinili na mom mjestu?