Svekrva mi uništava brak, a muž mi ne veruje: Priča jedne Milice iz Novog Sada

“Opet si zaboravila da ugasiš svjetlo u hodniku!” glas Vesne, moje svekrve, odjeknuo je stubištem dok sam pokušavala tiho zatvoriti vrata spavaće sobe. Bilo je sedam ujutro, a Nikola je još spavao. Srce mi je lupalo kao da sam uhvaćena u nekoj krađi, iako sam samo pokušavala pripremiti doručak prije posla. “Milice, znaš li ti koliko struja košta? Nije ovo tvoja kuća da rasipaš!” nastavila je, a ja sam progutala knedlu i tiho odgovorila: “Oprostite, Vesna, nisam primijetila.”

Nikola se probudio tek kad sam već bila na izlazu. “Šta je sad bilo?” promrmljao je, a ja sam samo slegnula ramenima. Nisam imala snage još jednom objašnjavati. Od prvog dana kad sam se uselila u njihovu kuću u Novom Sadu, osjećala sam se kao gost koji stalno smeta. Vesna je imala običaj da mi prevrće po stvarima, komentira kako slažem veš, pa čak i kako kuham. “Moja supa se pravi ovako, Milice, ne onako kako si ti navikla kod svoje mame!” govorila bi, a Nikola bi samo odmahnuo rukom: “Pusti, mama, Milica zna šta radi.”

Ali kad bismo ostali sami, on bi mi šapnuo: “Znaš da je ona takva, nemoj joj zamjeriti. Stara je, teško joj je prihvatiti promjene.” Svaki put kad bih pokušala objasniti kako se osjećam, Nikola bi stao na njenu stranu. “Preosjetljiva si. Ona to ne misli loše.”

Jednog dana, dok sam slagala veš u ormar, pronašla sam Vesnu kako pretražuje moju ladicu s donjim rubljem. “Tražim onaj tvoj crveni šal, mislim da bi mi dobro išao uz kaput,” rekla je, kao da je najnormalnija stvar na svijetu kopati po tuđim stvarima. “Vesna, molim vas, to je moja privatnost,” rekla sam tiho, ali odlučno. Pogledala me s podsmijehom: “U ovoj kući nema privatnosti, Milice. Svi smo porodica.”

Te večeri sam Nikoli ispričala što se dogodilo. “Pa šta? Moja mama je uvijek takva, ne možeš joj zamjeriti. Ako ti smeta, reci joj sama, nemoj mene uvlačiti u to.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. “Nikola, osjećam se kao da ovdje ne pripadam. Kao da sam stalno na ispitu. Zar ne vidiš kako me tretira?” On je samo slegnuo ramenima i upalio televizor.

S vremenom, Vesna je postajala sve gora. Počela je komentirati moj izgled: “Milice, zar ne misliš da si se malo udebljala? Nikola voli vitke žene.” Ili bi mi pod nos gurala slike njegove bivše djevojke: “Vidi kako je lijepa bila ona Ana, šteta što nije ostala s Nikolom.”

Moji roditelji su živjeli u Subotici, i rijetko sam ih viđala. Mama bi me ponekad nazvala i pitala: “Kako si, dijete?” Lagala bih: “Dobro sam, mama, sve je u redu.” Nisam htjela da se brine. Ali svake noći, kad bih legla u krevet pored Nikole, osjećala sam se sve usamljenije. On bi zaspao za par minuta, a ja bih gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila.

Jednog dana, dok sam bila na poslu, Vesna je nazvala Nikolu i rekla mu da sam joj odgovorila bez poštovanja. Kad sam došla kući, Nikola me dočekao s ledenim pogledom. “Zašto si bila bezobrazna prema mojoj mami? Ona je samo htjela pomoći.” Pokušala sam mu objasniti, ali nije me slušao. “Ne mogu više ovako, Milice. Ako ne možeš biti ljubazna prema mojoj porodici, možda bi trebala razmisliti gdje ti je mjesto.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Otišla sam u kupaonicu i plakala satima. Nisam znala kome da se obratim. Prijateljice su mi govorile: “Pa to je normalno, svekrve su takve. Trpi, proći će.” Ali meni nije prolazilo. Svaki dan je bio sve teži.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Vesna je ušla u kuhinju i tiho rekla: “Znaš, Milice, Nikola je moj sin. On će uvijek biti na mojoj strani. Ti si ovdje samo dok mu ne dosadiš.” Pogledala sam je u oči i po prvi put nisam osjetila strah, nego bijes. “Možda ste vi njegova majka, ali ja sam njegova žena. I zaslužujem poštovanje.”

Te noći sam Nikoli rekla da više ne mogu živjeti ovako. “Ili ćemo se odseliti, ili ću otići ja. Ne mogu više biti između tebe i tvoje majke.” Gledao me dugo, šutio, a onda rekao: “Ne mogu ostaviti mamu samu. Ona nema nikog osim mene. Ako ti to ne možeš razumjeti, možda stvarno nije trebalo da se vjenčamo.”

Spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice. Nikolu nisam vidjela danima. Vesna mi je slala poruke: “Vidiš da si ga ostavila, kao što sam i znala da ćeš. Nisi ti za ovu porodicu.”

Sjedila sam na kauču kod prijateljice, gledala kroz prozor i pitala se: Da li sam pogriješila što sam tražila samo malo poštovanja i mira? Da li je moguće da ljubav ne može preživjeti između dvije žene koje vole istog muškarca, ali na potpuno različite načine?

Možda nisam savršena snaha, ali zar nisam zaslužila da budem voljena i poštovana? Šta vi mislite, da li je moguće izboriti se za svoje mjesto u tuđoj porodici ili je bolje otići dok još imaš snage?