Kad Nada Visi o Koncu: Obećanje Noćne Sestre

“Ne smiješ mi umrijeti, Ena. Molim te, bori se!” šaptala sam kroz masku, znojna lica prislonjena iznad drhtava tijela koje je cvokotalo na samrtnom krevetu. Bilo je tri sata ujutro u travnju, snijeg se topio ispod prozora sarajevske bolnice, ali meni su ruke bile ledenije no ikad.

Ena je imala samo petnaest, a iza nje – praznina. Majka umrla, otac nestao zarobljen alkoholom i kockom; pripadala je nikome, i to je nosila na licu kad su je unosili nesvjesnu iz starog autobusa u kojem je doživjela napad. “Ko vam je skrbnik, djevojčice?” pitao je doktor Antun, a ona je samo nijemo zurila u pod. Tišina, samo su joj oči vrištale. Rendi, bolničar, gurnuo ju je dalje na nosilima, a ja sam, iz nekog razloga, ostavila dosje iz ruke i potrčala za njima, osjećajući onu čudnu jezu što mi uvijek šapne: ‘Ovdje si pozvana.’

Kompleksan slučaj, rekli su – rijetka, neizlječiva srčana mana. Svaki doktor pod kapom ovog grada prepustio ju je tišini. “Jelena, pazi šta radiš, nemaš pravo zadirati u odluke tima!” šaptala mi je kolegica Sanja na hodniku. “Nema više infuzije, samo osnovno – štedimo sredstva. Nije ona prioritet.”

Ali, kako odustati kad sam i sama, kad sam imala deset godina, gledala kako mama umire na istom ovom odjeljenju jer nije bilo dovoljno lijekova, jer nije bilo nade? Sjećanje na njen posljednji dah kao da mi je netko nožem zauvijek ostavio pod rebrima. Vidjela sam se u Eni, i kunem se, nije bilo sile koja bi me maknula od nje te noći.

“Eno, tvoja kći je sebična, opasna. Upuštati se – a nema ti tu pobjede!” tiho je grmjela moja strina Matija nedjeljama ranije na našem imanju u Županji, kad sam joj priznala zašto radim noćne smjene: “Ne mogu ponovo gledat kako dijete umire samo. Ako sam već jednom izgubila, ne znači da moram opet.” Zbog Eninog slučaja, svaki je moj obrok bio hladan, prijatelji su mi odmahnuli glavom, dečko me ostavio – nisam mu više mogla objasniti zašto zovem bolnicu češće nego njega.

Sve su se preslikavale bitke – Ena na postelji, ja izvan nje, bolnica protiv bolesti, grad protiv siromaštva, Hrvatska i Bosna u vječitoj svađi oko lijekova i prava, stara jugoslavenska pravila u novim odorama. Dnevno bih gledala starca iz Travnika kako proklinje što je došao “u ovu prokletu Federaciju” po lijek, mladu ženu iz Mostara koja moli da joj ne daju kemoterapiju jer neće imati novca za stanarinu. Svuda tuga. Ta bolnica kao da je mogla pojesti svačiju nadu.

Ali ta noć – Ena se trzala kao da joj je netko zavrnuo dušu. Liječnik Aldin stavio je ruku na moje rame: “Nema pomoći, Jeco. Uđeš li još jednom u sobu, imat ćeš problem.”

“Neka onda imam!” prasnula sam. I ušla. Gledala sam dok je Ena šaptala u polusnu: “Ne daj me tamama, molim te…” Nisam znala, daje li te riječi meni, Bogu ili svojoj umrloj majci, ali izgovorila sam ih naglas, zajedno s njom, kao kakvu molitvu djeteta koje nikome više nije bitno.

Tada sam prekršila pravila. Počela sam obilaziti privatne farmaceute, pisati stare kolegice iz Rijeke, čak sam zvala maminu ratnu prijateljicu u Beč: “Imaš li viška beta-blokatora? Kumim te.” Bilo me sram, ali Ena je živjela još jednu noć. Iduću, pa iduću. Borila sam se za infuzije, podmićivala spremačice sokovima da mi čuvaju lijekove od šefice, tajno surađivala s tehničarima na odjelu kardiologije. Izmrdala sam svaki propis, izgovorivši u sebi da je spasiti Enu važnije od očuvanja časti bolničke administracije.

Ali račun je stigao. Jedne večeri, uhvatila me glavna sestra Nada, moj moralni korektiv. “Jelena, znaš li ti da će te izbaciti ako nastaviš ovako? Hoćeš li da tvoj život postane ruševina zbog nekoga koga ni vlastiti otac više ne traži?”

“Zato MORAM! U toj djevojci sam ja kad mi nitko nije vjerovao!” urlala sam. Trebalo mi je da me netko čuje. Da netko prepozna tu nemoć i bijes zbog nepravdi što nas prate generacijama, od rata do rata, od smrti do smrti, od djeteta do djeteta…

Ena se tek tjedan kasnije nasmijala. Prvi put, otvorila je oči i zazvala moje ime. “Hoćeš li opet doći večeras, sestro Jelena?” Pokušala sam sakriti suze, ali one su klizile poput proljetne kiše. “Bit ću tu, Ena. Obećavam ti.”

Jedne noći, odvedoh joj i knjigu lektire – ‘Derviš i smrt’ – jer je željela nešto čitati. Postali smo saveznici, obje tupile bol – ona fizičku, ja emocionalnu – istim tišim osmijehom.

Digli su mi disciplinsku prijavu. Najavili mi otkaz. Ali Ena je bila živa, i to je bio moj inat. Odbila sam se pokoriti bizarnim statistikama što diktiraju naše umiranje i preživljavanje po birokratskim pravilima. Poslala sam javan mail, dirljivu ispovijest medijima o lošem stanju u zdravstvu. Izbio je skandal, doktori su me prezirali, kolege dijelili – jedni su mi aplaudirali, drugi šutjeli. Ena je na kraju dobila mjesto u specijaliziranoj klinici u Zagrebu, zahvaljujući nekim riječima što su odjeknule putem društvenih mreža.

Sebe sam izgubila, ali Ena je dobila priliku kakvu ja nisam imala u djetinjstvu. Zbog te noći, i svih onih još gorih dana u našim bolnicama, vjerujem da ljubav i tvrdoglavost mogu biti jedini lijek kad svi drugi zakažu.

Sad kad šetam pored Miljacke, gledam mutnu vodu i pitam se: koliko bi nas danas bilo živih da je netko barem jednom odustao od pravila? Da je netko, poput mene, riskirao sve zbog tuđe djece? Bi li nam svijet bio bolji, da smo svi manje šutjeli?