Suze u tišini: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Opet je tišina — i to ona gusta, teška, koju ni zvuk telefonskog zvona ne može proparati. Sjedim za kuhinjskim stolom, ruke prepletene kao da molim nešto — koga? Boga, sudbinu, ili možda moju Lejlu da mi se makar na sekundu javi. Godinu dana prošlo je otkako je otišla iz našeg stana u Grbavici. Godinu dana tišine, samo povremeni golubovi ispod prozora ili zvuk tramvaja koji podsjećaju kako je život ipak negdje van ove tišine nastavio dalje.

“Jesi li popila čaj, mama?” uvijek bi pitala kad bi došla s fakulteta, još s onom notom brige koja me činila ponosnom. Ostavljala bi torbu, sjela nasuprot meni i pričala o seminarima, profesorima, Amarovoj glupoj šali ili onoj svojoj vječnoj želji da ode živjeti u Zagreb. Moja Lejla, najbolja prijateljica, kako je znala reći sestrama iz razreda. A onda kao da se sve slomilo kroz par rečenica, običnu svađu oko njenog prijatelja Kenana. “Nije dobar za tebe, Lejla, tačno vidiš da će te povući u probleme! Gledaj, i tvoj otac je nekad imao svoje društvo, ali sve je to prošlo!”

“Ti ne razumiješ ništa! Vi ste svi zarobljeni u prošlosti. Samo ti znaš što je najbolje, zar ne?” Od tada, zid. Nekoliko pokušaja pomirenja, pa onda lagani nestanak. Sredinom srpnja, došla je s dvojicom nepoznatih mladića, spakirala kofere, izbjegla svaki moj pogled. Samo: “Molim te, ne kompliciraj. Daj mi da živim kako hoću.”

Svaka moja poruka ostala je bez odgovora. Tek na društvenim mrežama nekad bih vidjela sliku—ona i Kenan na kavi kod Sebilja, ona u novoj jakni koja mi je bila previše moderna i preskupa kad ju je prije godinu dana tražila. Znam da je dobro, ali ne znam je li sretna. Ne znam boli li je ova praznina jednako kao mene.

“Halida, ne smiješ se predavati,” tješila me prijateljica Azra, uporna kao uvijek kad dođe na kafu. “To su te naše djevojke danas, uzmu život u svoje ruke. Proći će ovo, vidjet ćeš. Ja sam sa Suadom prestala pričati dvije godine, pa sad ne može bez mene, ni kupnju kruha ne ide sama!” Klimam glavom, stavljam osmijeh za nju, ali čim vrata zatvore za njom, suze bez pitanja krenu. Stavljam ruke na lice, i kroz prste šapćem: “Lejla, oprosti mi ako sam pogriješila.”

Muž Jasmin šuti. O našem zajedničkom bolu ne pričamo puno, ali po načinu na koji okreće stranice novina, po tome što je zaboravio kako se smije apsolutno svake nedjelje na burek, vidim koliko ga boli. Kad navečer sjedimo na kauču, ponekad kažem, “Treba sam joj biti više prijateljica nego mama,” ali on samo kratko: “Ne zna ona koliko joj fališ, vidjet ćeš.”

Prve sedmice Lejlinog odlaska pokušala sam biti ljuta. “Jesi li zaboravila ko ti je pomogao kroz svaku temperaturu, kroz svaki ispit, ko ti je spremio pitu u četiri ujutro?” Ali sad dođe tuga, tuga koja te podsjeća da je ljubav prema djetetu bezuvjetna, a ipak možeš pogriješiti, iako si sve radio iz najbolje namjere.

Zajedničke fotke i dalje stoje na regalu; ona na maturi, zagrljaj ispred Begove džamije, zajedničko ljeto u Neumu. Sjećanja vrište u tišini. Nedjeljom, kad skupljam tanjure sa stola, zaleda me prazan stolac gdje je sjela. Ponekad joj pišem dugačka pisma, ali nikada ih ne šaljem. “Nije fair,” kažem sama sebi, “da je opterećujem.” Je li ona ikada tipkala poruku pa ju izbrisala?

Moja sestra Selma kaže: “Pusti je, doći će sama. Kad bude joj život lak, vratit će ti se. Možda ti sad zamjera više nego što je stvarno potrebno, ali to je mladost, Halida.” Gledam je i mislim, možda, Selma. A možda me više nikada neće gledati onako kao nekad. Priznajem da me strah što godine prolaze, a moj glas ne dopire do nje.

Jednog hladnog februarskog jutra zvono na vratima. Nisam očekivala nikoga. Otvaram vrata s prikrivenom nadom, ali samo poštar. “Dobar dan, gospođo Halida, preporučeno iz Zagreba.” Drhte mi ruke kad potpisujem, maštam jednu tisućinku sekunde da je možda pismo od nje. Ali nije. Ne mogu sebi oprostiti koliko brzo nadu zamijenim razočaranjem.

U Sarajevu su svi siti tuđih problema, ali kad štura vijest dođe do tetaka i susjeda da se Halidina Lejla ne javlja, svaka žena doda novu teoriju. “Vidjela je na Fejsbuku da joj Kenan šalje srce, možda je trudna!” ili “Išla je za Zagreb zbog fakulteta, pa neće se dovijeka ljutiti, proći će je to.” Želim vikati: “Ništa ne znate! Nije bila ovakva!” Ipak, sve pustim, jer što bi vrijedilo objašnjavati?

Najteže je ne znati je li dobro, je li joj hladno i ima li kome reći kad je boli zub ili je umorna. Sanjam je često; u snu mi pruža ruku, smije se, opet smo mama i djevojčica, bez riječi i zamjerki.

Vidjela sam zadnju njenu objavu iz Ljubljane, bilo je proljeće. Sjedila sam pred ekranom, ruke mi drhte, srce udara kao da će iskočiti. Taj isti tren sam tipkala: “Ako ikad poželiš, tvoja mama je tu. Nema ljutnje, nema pitanja, samo dodji na kafu, Lejla.” Poruka je ostala bez odgovora, ali nije izbrisana. I to mi znači nešto, ili barem želim vjerovati da znači.

Nekad danima ne izgovorim njezino ime, samo slušanjem njenih starih pjesama pokušavam vratiti nadu. Gledam s prozora djecu kako se vraćaju iz škole, cure koje vuku teške torbe, pa znam — majčinstvo nema konačnog odgovora. Možda sam bila previše stroga, možda premalo hrabra. Ponekad pomislim, bih li nju više povrijedila da sam otišla? Jesu li svi naši razgovori bili laž? Ili samo dio puta gdje se prerano ispruži ruka, a dijete ode bez pitanja koliko boli ostaviti mamu?

Zadnji put kad sam je sanjala, pitala me šaptom: “Žališ li išta, mama?” Probudila sam se uplakana, ali odlučila napisati ovu priču, barem sebi. Jer ako je ona negdje sretna, možda će jednom shvatiti da ovdje još uvijek ima stol pun njene omiljene pite i majku koja ne zna zaspati dok ne provjeri je li svjetlo na mobitelu zasvijetlilo s njenim imenom.

Možda bi netko drugi sve ovo napravio drukčije, možda bi manje pitao, više dopuštao, šutio više kad su emocije kipjele. Ali zna li ona koliko ljubavi ostane kad svi odustanu? Je li moguće da zaboraviš onoga tko te najviše volio, samo zato što te branio od svijeta? Možda vi znate odgovor, ja još uvijek čekam svoj.