Miris izdaje: Kada sam vlastitim nosom otkrila muževu tajnu
“Dražene, zašto je mirisila na narcise?” Vrisnula sam to prije nego što sam uspjela zaustaviti riječi. Oluja je bjesnila iznad Zagreba, a ja sam stajala na pragu stana, s mokrim cipelama i slamkom snage. Nije ni podigao pogled od ekrana, prebacivši pramen tamne kose s čela, kao da moj povratak ranije nije ništa posebno. Ali moj nos… moj nos osjetio je svakoga tko je kročio našim stanom. I ovaj put – nešto je bilo toliko pogrešno da me probolo ravno u srce.
Radim kao savjetnica za mirise u maloj zagrebačkoj parfumeriji “Mirisi Sava” – kažu da je moj nos blagoslov, ali meni je često svega previše. I baš te večeri, kada je sve trebalo biti smireno, osjetila sam trag parfema koji nije bio moj, nije bio njegov, a pogotovo nije bio kućni – svježa nota narcisa pomiješana s jeftinim duhanom. Hotelijerski, ali previše privatan. Bila sam kao ranjena zvijer kada sam bacila torbu na parket, a suze su klizile niz obraze i miješale se s kapima kiše na mojoj jakni.
“Ne glumi, Ana,” Dražen je konačno promrsio. “Opet si si nešto umislila od tvojih mirisa.”
Jesam li? U sebi sam osjećala krivnju – jesam li postala paranoična zbog svog posla? Ali bila sam sigurna: na našem naslonjaču još je visio zimski šal, a s njega je dopirao onaj isti miris. Odjednom su mi prizori preletjeli kroz glavu – prošle subote kad se vratio kasnije, poruke na njegovom mobitelu preko kojih je prebrzo prelazio prstima, tišina u krevetu dok je ležao leđima okrenut prema meni.
Sjeli smo za stol, on s pivom, ja s čajem koji nikad nisam popila:
“Daj, Ana. Čime se uopće zamaraš? Znaš da tvoje šefice u parfumeriji pahuljasto cvijeće stavljaju u svaki uzorak, nije ni čudo da te muči nos.”
U tom trenu, povjerovati njegovoj racionalizaciji bilo bi lakše – zvučala je kao zrak na plus trideset kroz prozor na Jarunu. Ali, ova nostalgija me ubijala. U dahu sam mu prebacila:
“Dražene, reci mi iskreno, tko ti je bio ovdje? Ako lažeš, znat ću.” Ali on – zakleo mi se mrtav-hladan da nikome nije otvarao vrata.
Sutradan sam prvi put u dvanaest godina braka odlučila šutjeti cijeli dan. Uvukla sam se sama u posao i parfeme, analizirala svaki parfem s polica i klijentima nudila analize koje su ih satima zabavljale. Moji kolege, Lejla i Tomislav, promatrali su me sumnjičavo, Lejla mi je diskretno prišla:
“Jesi dobro, Ana? Šta te muči, vidiš da nisi svoja od jučer…”
Htjedoh reći, ali me glasnoća mojih misli ugušila, pa sam samo odmahnula rukom.
Kući me čekala tišina i poruka od Dražena: “Kasnim, radim.” Prepoznala sam ton laži, onaj koji sam godinama namirisala kod klijenata uhvaćenih u prevarama. Prokleto je teško kad ti instinkt vrišti protiv srca. Iz krila prašnjavih knjiga izvukla sam bilježnicu i počela pisati:
“Draga Ana, jesi li sretna ili samo naviknuta na Dražena? Jedeš li tišinu svako jutro s njim, ili samo žvačeš ostatke vjere? Možeš li prepoznati miris izdaje među svim parfemima svijeta?”
Noćima sam budna analizirala svaki njegov osmijeh, svaki izgovor. Kroz zidove našeg stana prolazile su sjene – slike nas dvoje prije duga, mojih ruku sklupčanih oko njegovog vrata, smijanja s tuluma kod njegove sestre Marijane. Gdje su iščezli? Na jednom tulumu, Marijana me povukla u stranu:
“Ana, čuvaj Dražena, znaš kakvi su danas svi, mobiteli i poruke … ”
Nisam joj tada vjerovala. Ali sada, svaki fragment sumnje bio je poput udarca čekićem.
Jedne noći, dok je Dražen spavao, pronašla sam na njegovoj jakni papir sa ženskim rukopisom: “Hvala za sinoć, M.”, parfem narcisa bio je još svjež.
Skočila sam s kreveta i otišla u dnevni boravak. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Naš mali pas, Roko, spustio je uši, i kao da je osjetio buru u meni, sklupčao se uz moje stopalo. Zgrabila sam mobitel i nazvala Lejlu. Plakala sam u slušalicu:
“Laže mi, Lejla, znam! Osjetila sam je, bila je tu… ne mogu mu oprostiti, ne ovako.”
Lejla je šutjela, a onda rekla: “Jesi li sigurna da ti je to odgovor koji želiš? Šta ako ga pitaš i on prizna – možeš li to podnijeti?”
Ako mu kažem da znam, ako tražim istinu – gubim mir, ali možda spašavam dostojanstvo. Ali, ako prešutim, hoće li miris narcisa zauvijek biti miris mog poniženja?
Dočekala sam Dražena sljedeće jutro s pismom u ruci. Zadrhtao mu je glas kad je rekao:
“Ana, tko ti je to napisao?” Nisam imala snage za još igre. Pogledala sam ga ravno u oči i upitala:
“Dražene, voliš li me još ili si odabrao nekoga tko miriše drugačije od mene?”
Zidovi su odzvanjali tišinom. Plakala sam dok mi je pokušavao objasniti, ali nije više bilo važno što govori. Sve sam već znala.
Danas, kada osjetim miris narcisa na ulici, u tramvaju ili trgovini, srce mi zakuca jače. Bi li druga žena iz Hrvatske ili Bosne imala snage kao ja – povjerovati svom mirisu više nego riječima voljenog čovjeka? I koliko nam zaista treba dokazati da nešto nije u redu – nos, srce ili samo kap iskrenosti?