Pod režimom moje svekrve: Život u sjeni sata

„Jesi ti normalna? Šta spavaš do pola sedam?!”

To mi je Mirjana izgovorila jutros, stojeći na vratima sobe sa onim njenim pogledom kao da sam joj pojela zadnju sarmu iz zamrzivača. Ja u polusnu, Marko pored mene hrče k’o traktor na oranju… a ona mrtva ozbiljna drži sat u ruci. SAT. Kao dokazni materijal. ⏰

„Mirjana, nedjelja je…” promrmljam ja, pokušavam bit fina.

„U mojoj kući ne postoji nedjelja. Postoji red.”

U mojoj kući… E tu mi se već stislo u grlu. Jer da, preselili smo kod nje „privremeno” dok ne skupimo za stan. Privremeno već traje 8 mjeseci. Osam. Mjeseci. Znači, ja sam ovdje gost koji pere suđe, plaća pola režija i još treba bit zahvalan što diše. 😅

Marko se okrene na drugi bok i promrmlja: „Mama, pusti…”

A ona: „Ne miješaj se. Ti si muško, ti ćeš radit. Ona će naučit.”

ONA će naučit. Kao pas. E hvala lijepo.

I sad, njen raspored… ljudi moji, to nije raspored, to je vojna strategija. Kava u 6:10, doručak u 6:30, prozori se otvaraju tačno 7 minuta „da se ne razbolimo”, veš se širi „na sjevernu stranu jer sunce žuti bijelo”, ručak u 13:00, tišina od 14:00 do 16:00 jer „poslijepodne se odmara, to je kultura”. A ako ja slučajno zaklopim ladicu malo jače… odmah:

„Šta lupaš? Jesi nervozna? Nemoj mi unosit negativu.”

Negativu? Ženo, ja sam negativ u ovom filmu, a ti si režiser.

Najgore je što ona sve govori kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I onda se nasmije onako tanko: „Ja samo hoću mir u kući.” Mir u kući, a ja svaki dan hodam na prstima k’o da sam u muzeju.

Jutros mi je još servirala scenu u kuhinji. Ja sipam vodu za kafu, ona mi uzme džezvu iz ruke.

„Ne tako. Prvo se zagrije, pa se skine, pa se doda kafa. Ti to radiš ko’ da kuhaš čaj.”

Ja je gledam i u sebi brojim do deset. Onda do sto. Onda do hiljadu.

„Mirjana, ja znam skuhat kafu.”

„Znaš ti svašta, ali ovdje se radi kako ja kažem.”

I tu mi je… ne znam… kao da mi je neko pritisnuo dugme. Počele su mi suze same ići, ono sramotno, tiho, kap kap, dok ja glumim da mi je „nešto upalo u oko”. A ona samo nastavi brisati radnu ploču i kaže:

„Nemoj plakat. To ti je manipulacija.”

Manipulacija?! Ja plačem jer mi je pun kufer, a ona mi priča o manipulaciji. Pa Bože sačuvaj.

Onda ulazi Marko, sav bunovan:

„Šta je sad?”

Mirjana odmah: „Ništa. Samo ona dramatizira.”

A ja: „Ne dramatiziram, nego se osjećam k’o da sam pod kontrolom 24 sata.”

Marko me pogleda, onim pogledom „aj nemoj sad pred mamom”, i kaže tiho: „Izdrži još malo. Znaš da štedimo.”

E tu me zabolilo najviše. Jer ja izdržavam, ali niko ne pita po koju cijenu. Štedimo pare, a ja trošim živce i komadiće sebe.

Kasnije, kad sam otišla po veš u sobu, čujem Mirjanu kako priča na telefon sa tetkom Zoricom:

„Ma fina je ona, samo nije navikla na red. Danas svi hoće slobodu, a niko odgovornost. A Marko… joj, on je mekan.”

Mekan. Njegova mama ga zove mekan. A ja sam valjda… šta? Projekt za preodgoj.

I sad dolazi ono što me skroz slomilo: na stolu u dnevnoj je stajala moja koverta od banke. Otvorena. Moja. Koverta.

Ja uzmem, ruke mi se tresu.

„Mirjana… jesi ti ovo otvarala?”

Ona ni trepne: „Pa došlo je na moju adresu. Moram znat šta ulazi u kuću.”

U kuću. U kuću kao da sam paket s Temua.

U tom momentu nisam znala da li da vrištim, da se spakujem ili da se samo… ugasim. Marko je stajao iza mene i šutio. ŠUTIO. Kao da je normalno da ti neko čita finansije i gura nos gdje mu nije mjesto.

„Marko… jel’ ti ovo stvarno okej?” pitam ga, glas mi puca.

On samo proguta knedlu i kaže: „Mama, nemoj to više.”

A Mirjana: „Nemoj mi ti govoriti. Ja sam te rodila.”

I eto, tu smo. U kući gdje je rodila njega, a mene polako… ne znam… kao da me svakim pravilom briše.

Sad sjedim u autu ispred zgrade, jer mi je lakše bit sama u parkiranom Golfu nego gore u „miru” njenog rasporeda. Pišem ovo i smijem se kroz suze jer šta drugo da radim… 🤦‍♀️

Gdje je granica između poštovanja i poniženja? I jel’ ja pretjerujem ili bi i vi pukli na ovo otvaranje pošte i život po štoperici?