Anyosina „genijalna“ ideja: „Daj mi svu ušteđevinu, stan pišem na malu“

„Ivett, samo ti sjedni…“ kaže anyosa Mirjana i gura mi kavu pod nos kao da me tim šećerom može kupit. A meni ruke drhte jer je Marko već ukočen, gleda u stol i šuti. Znam taj njegov pogled: „nemoj sad, bit će drama“. E pa… već je drama.

Mirjana se nasmije onim svojim osmijehom iz kojeg osjetiš da si već potpisala nešto, a nisi ni pročitala sitna slova. „Imam ja rješenje. Vi meni date svu ušteđevinu. Sve. I ja onda stan pišem na ime male Lane.“

Ja blinkam. Doslovno mi je mozak napravio restart. „Molim?“

„Pa šta molim?“ kaže ona, kao da mi objašnjava kako se kuha grah. „Bolje da je na dite, jel? Da se osigura. A vi ste mladi, svašta može bit…“

Marko nešto promrmlja: „Ma mama misli dobro…“

Ja osjetim kako mi se grlo steže. Onaj osjećaj kad ti je neugodno, ljuto i tužno u isto vrijeme, i još si svjestan da ti je maskara jutros bila zadnja koja je preživjela dan.

„Mirjana…“ kažem ja, pokušavam mirno, ali mi glas puca. „To je naša ušteđevina. To su moje prekovremene, Markove subote, moj stres, moja migrena i Lanini vrtićki računi.“

Ona odmahne rukom. „Aaa, nemoj dramatizirat. Svi tako rade. Mi smo u ovoj kući uvijek bili familija. Ti ko da si došla iz Švedske, a ne iz Slavonije.“ 🙃

I tu mi pukne film. Jer dan prije mi šef na poslu kaže: „Ivett, moraš bit fleksibilnija.“ A ja već mjesec dana fleksibilna ko gumica na gaćama iz Konzuma — rastegnuta do pucanja. Dolazim kući, Lana me vuče za rukav: „Mama, hoćemo slagat puzzle?“ A ja jedva stojim. I onda mi netko dođe i kaže: daj pare, ja ću tebi „uslugu“.

„A gdje je garancija?“ pitam. „Gdje je papir? Ugovor? Šta ako se sutra posvađamo? Šta ako… ne znam… život?“

Mirjana se uvrijedi u sekundi, teatralno. „Ahaaa, ti meni ne vjeruješ? Ja sam tebe primila u kuću!“

„Niste me primili, Mirjana. Ja sam se udala za Marka,“ izleti mi. I odmah mi bude žao, ali istina peče.

Marko napokon digne glavu: „Ivett, nemoj tako…“

„Kako?“ okrenem se prema njemu. „Da šutim? Da damo sve pare i da se molimo da nas netko sutra ne izbaci iz vlastite priče?“

Mirjana se nagne naprijed: „Ti samo gledaš sebe. A ja gledam malu. Ti bi sutra otišla, našla nekog…“

„Jel vi mene sad optužujete da ću ostavit dite?“ Osjetim kako mi srce lupa u ušima. „Ja? Koja svaku večer zaspim s Lanom na kauču jer je strah mraka? Koja se odreče svega da ima njoj?“

U tom trenutku Lana iz sobe viče: „Mamaaa, gdje si?“ i meni se sve slomi. Jer shvatim da se odrasli svađaju oko kvadrata, a dijete samo hoće da joj mama dođe.

Ustanem i kažem: „Ovo je moj odgovor: NE.“

Tišina. Ona balkanska tišina kad se čuje frižider kako diše.

Mirjana promijeni ton, hladno: „Dobro. Onda nemoj poslije plakat kad ostaneš bez ičega.“

Marko šuti. To mi je bilo gore od svega. Da je vikao, bar bih znala da mu je stalo. Ovako… kao da sam ja problem koji treba prešutit.

Kasnije u autu, Marko kaže: „Znaš da mama samo želi sigurnost.“

„A ja?“ pitam. „Jel ja ne zaslužujem sigurnost? Jel mi sigurnost znači da predam sve što imam i čekam milost?“

Dođem kući, otvorim laptop, pogledam stanje na računu i onaj naš Excel gdje piše: ‘štednja za stan / štednja za Laninu budućnost’. I sve mi se zgadi. Jer mi je jasno da nije stvar u stanu. Stvar je u kontroli. U tome da se uvijek mora znat tko drži ključeve.

Najgore mi je što dio mene i dalje želi da Mirjana kaže: „Ma šalim se, Ivett, naravno da ćemo sve pošteno.“ A drugi dio mene vrišti: „Bježi, ženo, dok još imaš svoj glas.“

I sad sjedim i mislim… jesam li ja luda što ne dam ušteđevinu ili sam luda što sam ikad pomislila da će „familija“ poštovat granice?

Šta biste vi napravili na mom mjestu — bi li dali sve pare „na riječ“ ili bi prvi put rekli dosta?