Nova godina, stare želje: Tišina mojih snova i buka njegovog srca

“Možeš li barem sada, jednom, samo poslušati što ti govorim, Alma?” glas Edina prolamao se kuhinjom, zveckanje čaša kao da je dodatno pojačavalo svaku njegovu riječ. Stajala sam naslonjena na kredenc, dlanovima stežući šalicu nečeg što je trebala biti topla čokolada, ali je u međuvremenu postala samo bljuzgava uspomena na slobodno popodne. Gledala sam u mrlje na njegovoj omiljenoj majici – onoj koju redovito nosi kad priprema ljude za slavlje. Ove godine, njegov žar za feštama i slavljenjem do jutra bio je veći nego ikad. A ja? Samo sam željela sebe – nas dvoje, tišinu, malo mira.

“Edine, nemaš pojma kako se osjećam,” pokušala sam zadržati miran ton, ali riječi su mi tresle usne kao hladan povjetarac. “Prijatelji, buka, muzika do zore – ne mogu ove godine. Trebam da Nova godina bude naša, tiha, bliska. Molim te, shvati to.”

On je slegnuo ramenima, odmahujući rukom kao da stjeruje dosadnu muhu. “Godinama slavimo ovako! Tko je uopće tražio tišinu? Ovo nije mjesto za tugu, Alma. Bože, svi čekaju našu zabavu. Amela, Jasko, Dinara… pa i tvoja sestra, svi. Bit će uvrijeđeni ako ovaj put ne bude kod nas!”

Oči su mi letjele prema prozoru, gdje je snijeg šarao ulice Novog Zagreba. Sjećanja na tiha djetinjstva – Nova godina provedena uz baku, miris pečenja, tapkanje kroz kuću u vunenim čarapama – sve mi se vratilo u grlo kao knedla. Moja radoznala sestra Merima, koja uvijek zaboravi pokrucati kad ulazi, bila je Edinov saveznik. “Ajde, Alma, nisi više dijete, žurke su super!” smije se uvijek iza leđa. No, ove godine nosila sam težinu iscrpljenosti, straha od mase, muka oko posla koji me otjerao do ruba.

“Ne radi se o njima, Edine, radi se o meni. O nama. Znaš da sam izgubila baku prije mjesec dana… Oprostio si mi što sam vikala onda kad sam došla s groblja? Ne želim sada maskirati tugu smijehom od dvadeset ljudi. Mogu li tražiti nešto samo za nas, za promjenu?”

Zastao je, duboko uzdahnuo, a zatim zabio šaku u stol. “Nemoj mi opet o tome. Život ide dalje! Svi nešto gubimo. To je Nova godina, a ne dan žalosti.” Pogodio me u žicu. U kutu kuhinje, naš pas Lajka sklupčala se, prisluškujući svađu. Svi problemi naših devet godina braka – rano rođena očekivanja, prerano izgubljene iluzije, nikad pronađene ravnoteže.

Kasnije, kada je izašao iz stana i zalupio vratima, ostala sam zatečena usred mraka, šaptom izgovarajući pitanja koja sam prečesto gutala. Čemu slavlje kad ti duša šuti? Je li stvarno sebično željeti mir, kad cijeli svijet oko tebe pleše?

U dnevnom boravku zvonio je mobitel. Merima je pokušavala “smekšati situaciju”, kao i uvijek. “Jesam li ja luda ili je on stvarno neosjetljiv?” pitala sam. Ona je uzdisala: “Ma znaš ti njega… On misli da ti treba akcija da te izvuče iz tuge. Što se mene tiče, i ja bih voljela nekad samo gledati lampice s nekim tko mi je drag, ali ajde… Znaš kakva nam je ekipa.”

Ali nisam bila ona istinska Alma ako nisam barem pokušala. Sljedeće večeri, kad je Edin stigao s posla, i dalje mrzovoljan, dočekala sam ga s večerom, nježnim pokušajem približavanja. “Znaš što? Možda možemo ove godine napraviti nešto drugo. Što kažeš? Mali krug ljudi, samo Amela i Jasko, i kasnije samo nas dvoje – šetnja gradom, možda malo lampica pored fontane?”

Gledao me zbunjeno. “Šetnja na minus deset? Pa ti si stvarno nepopravljiva! Alma, s kime ću igrati preferans do zore? Ja ne mogu bez ljudi, znaš to!”

Zagrizla sam usnu. “A što ja bez tebe? Kada se ti gubiš među masom, meni ostane prazna strana kreveta. Znaš da sam se pitala posljednji mjesec volimo li se stvarno ili se samo pravimo pred svima?”

Umjesto odgovora, on je gledao u televizor, buljeći u slike Sarajeva pod vatrometom, kao da su naši problemi samo signal s antene. Prošla sam kraj njega, osjećajući težinu godine na plećima. Soba mi je postala mala, zidovi su šaptali imena svih neizgovorenih želja.

Par dana prije Silvestrova, zvonilo je na vratima. Bila je Amela s poklonom – mirisna svijeća. “Ne zamjeri Edinu. Muškarci su ti ko djeca kad je doček u pitanju,” rekla je tiho. “Mi žene smo tu da umirujemo galamu… ili je pojačavamo kad treba. Prava mudrost možda je u tome koga ćemo ovaj put poslušati – sebe ili druge.”

Noć odluke došla je prebrzo. Dok je Edin postavljao zvučnike, ja sam, među stolnjacima i pićima, u sebi molila za znak. U jednom trenu, dok je glazba povisivala ton, Edin se okrenuo, uz djetinji osmijeh: “Ajde, Alma, možeš ti to! Daj, budi malo življa, bar večeras!”

Kroz šumove raspršenih glasova, uhvatila sam ga za ruku. Prvi put glasnije: “Edine, ako nisi u stanju sa mnom slaviti onako kako treba nama, čemu onda sve ovo? Ne želim slaviti tuđu sreću dok moju gubim. Oprosti, ali večeras biram tišinu. Ako mi ne možeš biti prijatelj kad šutim, što onda slavimo?”

Tada je zastao. Soba je utihnula. Neki su se okrenuli prema nama, osjećajući napetost što se valjala zrakom. “Ako večeras trebaš svoj mir, imat ćeš ga, Almo. Možda sam stvarno zaboravio što je biti samo tvoj.”

Te novogodišnje noći, izabrala sam sebe za društvo. Sjela sam s Lajkom uz prozor, gledajući refleksije svjetala po ulici, dok je muzika iz dnevnog boravka polako gubila moć nad mojim mislima. Edin je došao pred ponoć, tiho, donoseći mi šalicu prave tople čokolade. Sjeo je kraj mene bez riječi, i samo položio ruku na moju. Ponekad je šutnja glasnija od najluđe zabave.

Zar nije važno barem ponekad slušati što šapće srce, a ne ono što viče cijeli svijet? A vi, jeste li ikada imali hrabrosti izabrati sebe, čak i kad su svi od vas očekivali ples?