“Pa ti si još djevojčica…” — Kako mi je “vječna mladost” postala prokletstvo i razbila porodicu
“Nemoj ti meni pametovat’, Lejla. Ti si još djevojčica.” Glas moje majke, Senade, zarezao je kuhinju kao nož. Stajala sam s ključevima u ruci, sakoa prebačenog preko stolice, a u ogledalu na frižideru vidjela sam isto ono lice zbog kojeg me niko nikad nije shvatao ozbiljno.
“Imam trideset i četiri, mama.” Izgovorila sam mirno, ali mi je grlo gorjelo. “Vodim smjenu u apoteci, plaćam račune, i još uvijek mi govoriš kao da sam se vratila iz škole.”
Ona je samo odmahnuła rukom i pogledala me onim pogledom koji je uvijek završavao rečenicom: “Da bar moja koža tako izgleda.” Kao da je to najveća životna pobjeda.
Nisam uvijek mrzila svoj “mladi” izgled. U srednjoj su mi govorili da sam sretnica, a ja sam se smijala. Ali onda su došli pravi problemi: razgovori za posao gdje su me pitali imam li uopće iskustva, policajac na granici koji je tražio dodatni dokument jer “ne izgledam punoljetno”, i muškarci koji su me tapšali po ramenu kao da sam njihova mala sestra.
Najgore je bilo u kući. Senada je živjela kroz moje lice. Kad bi došle tetke — Azra, Mirsada i Jadranka — kuhinja bi se pretvorila u sudnicu.
“Lejla, ma ti si ista kao sa dvadeset!” govorila bi Azra.
A Senada bi se smijala preglasno. “Ma ona ti se ni ne šminka, sve joj prirodno.”
Prirodno. Kao da je to jedino što se na meni računa.
Počela sam se buditi i prvo što bih uradila bilo je da provjerim lice. U ogledalu sam tražila promjenu, neku sitnu boru, znak da će me ljudi napokon shvatiti ozbiljno. Umjesto toga, nalazila sam neprijatelja. Kremice, serumi, tretmani u salonu kod Mirele u centru — ne da bih ostala mlada, nego da bih imala kontrolu nad nečim što me stalno određivalo.
Jedne večeri, kad sam se vratila s posla, Senada me dočekala s plavom kutijom.
“Evo, naručila sam ti onu masku što je Jadrankina snaha koristila. Kažu da zategne lice.”
Zategne. Kao da sam se raspadala.
“Ne treba mi.” Glas mi je zadrhtao.
“Nemoj biti nezahvalna. Kad već imaš taj dar…”
“Dar?” puklo je iz mene. “Mama, to nije dar kad me niko ne čuje! Kad na poslu misle da sam pripravnica, kad mi muškarci govore ‘mala’, kad ti moje mišljenje pregaziš jer ti je ljepše da izgledam kao dijete!”
Zastala je, kao da sam joj prvi put udarila u grudi. Ali onda je našla novo oružje.
“Ti si samo osjetljiva. Da znaš kako je meni bilo… Ja sam starila preko noći, a ti…”
I tu sam shvatila: nije ona slavila mene. Slavila je ono što ona nije imala.
Moja veza s Harisom je tada već pucala. On je bio dobar čovjek, vozač autobusa, miran, ali i on je upao u istu zamku.
“Lejla, ti se previše opterećuješ,” govorio bi dok bih se ja nervozno gledala u ogledalo prije svadbe od njegove sestre. “Pa lijepa si.”
“Ne želim biti samo lijepa.”
“Pa šta hoćeš?”
Htjela sam da me neko pita kako mi je, a ne kako izgledam. Htjela sam da budem žena, a ne “vječno mlada” priča za tuđe tračeve.
Vrhunac je došao na porodičnom ručku za Bajram. Tetke, kolači, kahva, sve po običaju. A onda je Mirsada, uz osmijeh, rekla:
“Lejla, ma ti nikad nećeš naći ozbiljnog čovjeka dok tako izgledaš. Muškarci vole zrelo.”
Svi su se nasmijali, čak i Haris, onako nesigurno.
Osjetila sam kako mi se nešto prelomilo. Ustala sam od stola, čaša mi je zadrhtala u ruci.
“Dosta.”
Senada je prošaptala: “Sjedi, sramotiš me.”
“Ne sramotim te. Sramota je što mi cijeli život pričate o mom licu, a niko ne vidi koliko sam umorna.”
U kući je nastala tišina kakvu nisam nikad čula. Haris je gledao u stol. Tetke su se pravile da popravljaju salvete.
Te noći sam spakovala stvari. Ne dramatično, nego tiho, kao da se izvlačim iz vlastite kože. Otišla sam u mali stan koji sam godinama odgađala “jer će mama biti sama”. Mama je bila sama i dok sam bila tu — samo što je imala publiku.
Prvih dana u stanu nisam imala ogledalo. Namjerno. Prala sam zube gledajući u pločice. Ujutro sam slušala tramvaj, komšiju Enesa kako se svađa s nekim preko telefona, miris bureka iz pekare. I prvi put sam osjetila da postojim bez procjene.
Senada me zvala. Nekad tiho, nekad ljutito.
“Šta će selo reći?”
A ja sam joj napokon odgovorila: “Neka priča. Ja više ne mogu živjeti kao ukras.”
Haris je došao jednom, stajao je na vratima kao stranac.
“Je l’ ovo kraj?” pitao je.
“Ne znam,” rekla sam iskreno. “Ali znam da ne mogu biti s nekim ko se smije kad me ponižavaju.”
Otišao je bez svađe. Samo s pogledom punim pitanja koja nikad nije naučio postaviti.
Danas, kad mi neko kaže da izgledam mlado, samo se nasmiješim. Ali u sebi dodam: “Ne znaš ti koliko sam ostarjela iznutra.” Učim da vrijedim i kad se ne svidim nikome, čak ni vlastitoj majci.
A vi mi recite — da li je kompliment još uvijek kompliment kad te cijeli život pretvara u predmet? Koliko dugo čovjek može živjeti u tuđem ogledalu prije nego što se potpuno izgubi?