Kome je dužnost razmaziti tuđe dijete?

“Ajde Alma, pa vi svakako nemate svoje djece. Malo da rasveselite moju Mariju i Ninu, nije to ništa strašno!” Zvonilo mi je u ušima dok sam rezala kruh za nedjeljni ručak kod svekrve. Lucija, mužova sestra, taj je komentar izrekla s poluosmijehom, ali ton glasa nije trpio prigovore. “Alma, pa nije to tvoj posao!” šaptala sam samoj sebi, osjećajući narastajući val nelagode.

Vidjela sam kako moj muž Goran spušta glavu, izbjegava pogled svoju sestru, ali meni se činilo da ne primjećuje ništa čudno. U obitelji sam kratko, tek pet godina, i uvijek sam imala osjećaj da sam gost s vremenskim ograničenjem. Lucija je često isticala kako je ona “ta koja posao i djecu vodi sama” a mi smo dvoje bez djece, navodno s morem vremena i slabo iskorištenom ljubavi.

Ručno rađeni kolačići što sam ih sinoć spremala, nestali su nakon pet minuta. Lucijina djeca, Marija i Nino, mahnito su ih trpali u usta, prosipajući mrvice po cijelom dnevnom boravku. Kad sam ih ljubazno zamolila da paze, Lucija je prevrnula očima. “Pusti ih, djeca su, neka uživaju bar ovdje kad već nemaju kod kuće tuđe ruke da ih maze!”

Osjećaj srama i ljutnje gušio me, ali nisam ništa rekla. Goran me samo tiho pogledao, kao da mi govori da ne talasam. Dok smo spremali tanjure za ručak, sklonila sam ga u mali hodnik. “Gorane, tiho zagradi granicu, jasno im reci da je dosta! Ljubazna sam, ali nisam ni robot ni dadilja vašoj sestri!” Šutio je, pogledavajući prema vratima kao da se boji da će netko čuti. “Alma, molim te, znaš kakva je Lucija. Uvijek pravi dramu. Zar ne možemo jednostavno biti fini?”

Fini? Ta riječ mi je bila gorča nego sve jučerašnje kafice zajedno. Dok sam razmišljala o svojoj ulozi u toj obitelji, sjetila sam se prošlog Božića. Marija je u naš stan prosula kakao po novom tepihu, a Lucija uz smijeh rekla: “Ionako ste bez djece, naviknite se na nered!” Ni tada nisam ništa rekla. Nisam željela pogoršati odnose, uvijek sam vjerovala da će se poštovanje samo roditi iz moje šutnje i dobrote.

No svaka nova nedjelja donosila je isti osjećaj bespomoćnosti i sve manje vlastite vrijednosti. Ponekad sam razmišljala o tome kako izgledam sa strane – kao teta na usluzi, praznog krila i srca samo za tuđu djecu. Svoje nisam mogla imati, i iako je ta istina boljela, nije mi davala odgovornost da budem ničiji zračni jastuk.

Jedne večeri, nakon još jednog iscrpljujućeg ručka, prišla sam Goranu. Sjedio je na trosjedu, zureći u televizor s lažnim osmijehom. “Osjećaš li ti išta od svega ovoga? Osjećaš li da je nepravedno što se od nas traži da razmazimo nečiju djecu, umjesto da Lucija sama preuzme odgovornost?” Upalio je cigaretu i slegnuo ramenima: “Znaš da bi, da kažemo ne, nastao bi pakao. Svi bi okrivili tebe.”

Tog trenutka sam osjetila da više ne postoje granice između mene i njihove potrebe da uvijek budem “prava snaha”. Idući put kad smo bili kod Lucije, Marija je, dok sam razgovarala s njenom mamom, polako počela trgati biljke s police. Pogledavši u Luciju, očekivala sam neku reakciju, ali ona je stala na moju stranu i rekla: “Ajde, Alma, pusti dijete da uči što smije, a što ne!”

Nakon tog incidenta, više nisam mogla prešutjeti. “Lucija, svako dijete treba granice. To je tvoje dijete, tvoja odgovornost da ga naučiš poštovanju, ne moja.” Lucija se tada, prvi put, naljutila na mene javno: “Lako je tebi pričati kad nemaš svoje! Da imaš, drukčije bi pjevala!” Goran je šutio, svekrva se povukla u kuhinju. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj koži, ali napokon sam rekla ono što mi je mjesecima ležalo na srcu.

Dani iza toga bili su ledeni. Nitko mi nije slao poruke, svi su šaptali, osjećala sam poglede na leđima kao bodeže kad bih došla na obiteljske okupljanja. No prvi put sam se osjećala kao odrasla žena – ne više kao teta na usluzi. U tišini našeg doma, gledala sam Gorana i pitala ga: “Zar se ovako uvijek živi? Zar sve mora pasti na onoga koji najviše daje, najviše šuti i najmanje traži?”

Vjerujem, negdje duboko, da nisam sama u ovoj priči. Koliko je nas koje pokušavamo biti savršene snahe, tete, žene i kćeri, dok nas drugi uzimaju zdravo za gotovo? Dokle ćemo biti odgovorne za tuđe potrebe, emocije i razmaženost?

Što vi mislite – je li naša dužnost razmaziti tuđu djecu zato što nemamo svoju, ili je vrijeme da svatko preuzme odgovornost za svoje izbore i svoju obitelj?