Samirovo Solo Putovanje: Lekcija o Porodici i Vrijednostima

„Baš ti hvala, Samire… Baš TI hvala!“ viknula sam na njega dok je kofere spuštao niz hodnik i kroz zube ponavljao da mu treba kratki predah od svega. I dok su se na stubištu stiskale njegove torbe, ja sam u naručju držala malenog Edina, a Adna se držala za moju nogu, ne razumijevajući ni najmanje zašto tata odlazi, sam, na more. Samir je, naravno, imao opravdanje: „Vidjet ćeš, Amra, kad se vratim svima će nam biti bolje. Dobio sam tu promociju, radim danonoćno, trebam se malo nagraditi. Zar to nije pošteno?“

Ali je li pošteno? Objasnite dvoje male djece da je tata otišao na odmor bez njih—bez nas. U našoj zgradi u Tuzli, kod nas slobodni dani nisu značili izlete po Europi ili vikende na planini. Mi smo štedili na svemu: ljetni odmori su bili izleti do Modraca, ili koju godinu ranije, dan na Vrbasu kad smo mogli skupiti pare za gorivo. Sjećam se još kad smo se svađali zbog tri-pet maraka viška potrošenih na hranu; Samir je uvijek insistirao na redu i redukciji. „Djeca su mala, neće zapamtiti more,“ znao bi reći. I onda se dogodi ovo. Unapređenje u banci, malo više plaće; odjednom on ima pravo na „solo retreat“ na Jadranu. Ne da nije pravično, to je kao da je izbacio sve naše dogovore kroz prozor.

Taj prvi dan njegovog odlaska, osjećala sam se ogorčeno, ali i ponosno kako upravljam svime. Eno, stavila sam Adnu na bicikl i vodila Edina za ruku na igralište, uz osmijeh iako mi je duša dozivala krevet i tišinu. Kad smo došli kući, susjeda Jasna mi je podsmijehom dobacila: „Neka, neka, Amra, bar si ti ta koja nije sebična, eto muž ti sad ispituje hrvatska vina, a ti ovdje s dvoje djece.“ Nisam joj ništa odgovorila, samo sam se nasmiješila, ali iznutra gorjela sam. Ja, koja sam odustala od fakulteta zbog rane trudnoće, sad sam i majka, i kuharica, i dadilja, i psiholog, sve u jednom i još pravim dobar ručak svakog dana. Ali kome se mogu povjeriti kad me svi gledaju kao ženu na autopilotu?

Drugi dan Samirovog odmora stigla je SMS poruka s fotografijom: sunce, more, pladanj lignji, on i neki kolege iz Zagrebačke podružnice. Nije ni pitao za djecu. Nije pitao ni kako sam ja. Samo piše: „Ma ludilo je ovdje! Javio sam šefu da ostajem još dan duže. Volim vas.“ Taj ‘volim vas’ mi je zapeo kao knedla u grlu. U tom trenutku, Edin je razvalio papuče i počeo plakati jer mu nešto nije bilo po volji, a Adna je prevrnula čašu jogurta. U tom haosu, sjetih se kako je prije stalno bilo: Samir i ja na istom timu. Sad sam bila, eto, izostavljena.

Svake noći osjećala sam sve veću napetost, često sam se vraćala filmu naših ranijih svađa: kako bih ga kritizirala da stalno gleda utakmice a ja nisam nikad imala „svoje vrijeme“, kako je nakon drugog poroda ustao iz bolnice i otišao na posao, „morao je nešto završiti“. A sada, kad je napokon mogao kako hoće, nije pomislio da bi i ja to poželjela. Svaki pokušaj da mu kažem kako se osjećam završavao je njegovim: „Amra, ne dramatiziraj. Pokušaj malo uživati s djecom dok mene nema.“ Kao da mi je bio od izostanka slobodan dan!

Jedne večeri, upalila sam laptop, tražeći povoljne aranžmane za more. Ne zbog mene, zbog Adne i Edina. Da im barem na par dana dam ono što je on sebi upravo uzeo. Račun mi je bio prazan. Sve što smo mogli staviti na stranu Samir je iskoristio, pravdajući se „to je samo jednom“. Zapisala sam te brojeve, pa ih gledala i razmišljala kakva sam ja to majka ili supruga kad nemam pravo ni odlučiti o 100 eura na računu?

Četvrti dan je Adna imala visoku temperaturu. Požurila sam u Dom zdravlja, Edin mi je spavao na rukama u čekaonici, ja pod stresom — nisam imala kome ostaviti drugo dijete. Doktori su bili ljubazni, ali moje srce je pucalo od nemoći. Samiru sam poslala poruku: „Adna bolesna, ne znam kako ću sve sama.“ Nije odgovorio dva sata. Kad jesam dobila odgovor, bilo je: „Izdrži još malo, sutra sam nazad.“ Sutra sam već bila iscrpljena.

Vratio se nakon pet dana, mirisao je na more i sunce, izgorio licem, veseo. Djeca su potrčala prema njemu, a ja sam šutjela, promatrala ga s prijekorom. Osjetio je poglede, znao je da slijedi oluja. Ta noć bila je strašna. Počela sam tiho: „Samire, znaš li ti koliko mi je bilo teško? Adna je završila na hitnoj! Nisi bio s nama ni duhom ni tijelom.“

On je odmah uzvratio: „Pa moram ja nekad misliti i na sebe! Znaš koliko sam radio, bez prestanka ti mjesecima! Šefovi me cijene jer sam prešao svoje granice. Ti bi sve samo sjela i prigovarala umjesto da budeš sretna što ti je muž pošteno zaradio i sebi omogućio odmor.“ Pucala sam: „Ali ne na račun mene, Samire! Da si bar mene pitao, bar nas sve uključio.“

Te večeri urlali smo jedno na drugo, kroz suze i tihe jauke, ispred djece koja su nas promatrala uplašenih očiju. Znala sam, ponovno, koliko je teško uskladiti tuđe snove s obiteljskim potrebama. Nikad nisam željela biti neprijatelj svom mužu, ali ta noć je izbacila sve skrivene boli koje su se godinama nakupile. I nije više bio pitanje more, ili novac, ili odmor—bilo je pitanje povjerenja, dogovora, osjećaja da smo obitelj, a ne dvije odvojene, neskladne cjeline. Samir je brzo prešao iz obrane u šutnju; znao je da je pogriješio, ali je bio previše ponosan da to prizna naglas.

Narednih dana, povukli smo se kao umorni ratnici. Djeca su osjećala teret tihih dana i neutješnog suzdržavanja. Uveče, sjedila sam sama za stolom, razmišljala: „Hoće li nas ova priča oduzeti ili ponovno spojiti? Mislila sam da imamo čvrste temelje, ali što vrijedi sav novac i svaka promocija, ako na kraju kući nosimo nespokoj?“

I evo, nakon svega, pitam vas: što biste vi učinili da ste bili na mom mjestu? Jesu li snovi jednog vrijedni sloma cijele obitelji?