Kad se sruši sve što voliš: Moj život između dva doma

„Zar ne možeš ništa uraditi kako treba, Lea?“ povikao je tata dok sam držala praznu čašu koju sam netom slučajno razbila. Tresnula je o pod, proizvela zvuk koji se u mene uvukao poput noža u trbuh. Bila sam tiha; bila sam uvijek tiha dok je bura između mame i tate bjesnila. Bilo mi je petnaest i svaki moj dan je bio kao ulazak u minsko polje — nikad ne znam kad će eksplozija.

Mama je odmah dojurila iz druge prostorije pa je krenula galama, kao i svake noći: „Možda da joj više pomogneš nego da vičeš neprestano, Damire! Dosta mi je tvog vikanja! Ona ima svoje probleme, znaš li kroz šta prolazi u školi? Možda je se i ti konačno možeš sjetiti kad se vratiš s posla…“ Damir, moj otac, okretao je očima i posljednje riječi progutao je zajedno s gutljajem rakije. Mjesecima taj dom nije bio dom. Od rata, izbjeglištva, preseljenja iz Mostara u Osijek — ništa nije ostalo isto. Svi smo mi nosili ožiljke. Moj mlađi brat Dino uvukao bi se, kad god bi slušao svađu, ispod mog kreveta i šapnuo da se boji: „Lea, da nećemo opet bježati?“

Kroz prozor gledam kako susjed Dragan odlazi do kladionice, kao da je njegov svijet neporušen. A moj — ljulja se. U školi me uporno zadirkuju zbog naglaska, zbog mog izbjegličkog života. „Eno je Bosanka“, zviždali bi dok hodam hodnikom. Učiteljica Anica im ništa nije prigovorila, samo je jednom rekla: „Svi nosimo svoj križ, djeco.“ Kako je lako odraslima prebaciti krivicu.

Jedne noći kada je tata kasnio, sjela sam pored mame na balkon. Miris cigarete i jeftinog parfema prožimao je sparni zrak. Pitala me: „Lea, kad bi mogla birati, bi li išla nazad u Mostar?“ Pogledala sam je dugo. Znaš da ne mogu, pomislih, samo bih voljela negdje pripadati. Htjela sam reći: „Želim imati obitelj kao svi drugi“, ali sam ostala nijema.

Brat Dino je stalno plakao zbog malih stvari — kad ručak nije po njegovoj volji, kad mu igračke nisu na svom mjestu. Ja sam plakala samo noću, skrivajući suze iza zaključanih vrata. Oni moji snovi o faksu u Zagrebu ili o vlastitom stanu u Splitu — pretvorili su se u borbu za mirno večeru bez vikanja. Tata nas je sve manje gledao u oči, sve više nestajao do kasno u noć, navodno zbog posla. Onda sam vidjela njegov mobitel. Poruke od Ivane: “Fališ mi. Kad ćeš opet doći?”. Proklizale su mi ruke, telefon mi je pao na pod upravo kad je tata otvorio vrata.

Osjećaj izdaje stisnuo mi je grlo. Utrčala sam u sobu kao izbezumljena, nisu postojale riječi koje bi objasnile težinu mog srama i bijesa. Mama je sve osjetila po mom pogledu. Te noći nije bilo svađe. Samo tišina, teža od svih do sada.

„Zna li Dino?“ tiho me pitala mama. Slegnula sam ramenima, oči su nam se susrele, a suze su krenule niz obraze. „Ne smije znati, još je mali“, prošaptala je. Obećala sam, ali nisam znala što da osjećam — izdajnicu ili saučesnika.

Sljedećih tjedana tata je dolazio i odlazio posvećen nekim svojim svjetovima. Mama je postajala sve mršavija, pod tamnim kolutovima nosila naše neprospavane noći, a ja — ja sam skupljala ocjene i ružne poglede, ne bih li dokazala da vrijedim. U školi se bližio kraj godine, a ja nisam imala motivaciju ni za što. Najbolja prijateljica Iva pokušala je doći do mene, slala poruke: „Lea, idemo na sladoled, znaš da te volim.“ Ali ja sam odbijala sve. Kad je profesorica Sanela pitala zašto mi ocjene padaju, slagala sam — prehlada, umor, ništa ozbiljno.

Jednog dana, kada je tata kasnio više nego ikad, mama je sjela s nama za stol. „Djeco, moramo razgovarati.“ Dino je nervozno pomicao žlicu, dlanovi su mu bili znojni. „Vratit ćemo se u Mostar — ili, ostajemo ovdje sami. Vaš otac… neće više biti s nama.“ Dino je zaplakao, ja sam osjećala kako mi duša izlazi kroz grlo. Mama mu je polako objasnila — otac ima drugu ljubav, ima i drugi život. Moj svijet je prestao postojati.

Nakon toga, sve što smo imali bilo je ispočetka. Mama je pronašla drugi posao, ja sam čuvala Dinu dok ne bi ona došla s posla, snalazila sam se s učenjem kad god sam mogla. Novac je bio problem, ali nije bilo više vike, ni slomljenih čaša. Ipak, praznina tata je ostala — kad god je Dinino malo lice tražilo njega na vratima, kad bi ga pitao: „Jel’ tata iš’o s Ivanom?“

Neke večeri sjedila sam na istom balkonu, sada sama. Gledala sam u svjetla Osijeka i razmišljala o Mostaru kojeg se više skoro i ne sjećam, i o svakom tišom trenutku između mame i tate. Bila sam ljuta, povrijeđena, tužna, ali i snažnija nego ikada prije. Naučila sam da nije dom ono što izgleda savršeno izvana, nego ono što ti ostane kad se sve drugo raspadne. Ponekad bih Ivi dopustila da me nagovori na kavu i izlazak; pomalo sam učila da se svijet ne završava razvodom, da postoji život i izvan tuge i razočaranih roditelja. Mama bi me ponekad zagrlila i rekla: „Vidjet ćeš, Lea, jednog dana ćemo se smijati svemu ovome.“

I dok Dino polako prihvaća da je obitelj nekad samo mama, sestra i on, a tata postane netko tko dođe jednom mjesečno, pitam se — je li itko od nas kriv što je sve završilo ovako? I ima li nade za nas, djecu između dva doma, da jednog dana ponovo nauče što znači — biti sretan?