„Mama mi je rekla: ‘Ne mogu ja s tom djecom’… a ja stojim na hodniku s tri ruksaka i knedlom u grlu“

„Ne mogu ja to. Nemoj me više zvat s tom djecom.”

To mi je mama rekla na hodniku, doslovno na vratima, dok mi je Leona držala mlađeg brata za rukav, a ja u jednoj ruci nosim vrećicu iz Konzuma, u drugoj fascikl s papirima za posao. Usta su mi ostala otvorena ko kod idiota.

Imam troje djece. Ostala sam udovica prije godinu i nešto… još mi nekad zvoni u ušima onaj telefonski poziv i onaj trenutak kad ti se cijeli život prepolovi. I od tad sve radim sama. Sve.

Radim u jednoj privatnoj firmi u Zagrebu, ništa glamurozno – ured, fakture, živci, šef koji misli da smo roboti. Ako kasnim 5 minuta, odmah: „Opet vi, Ivana?” A ja se smijem kroz zube i mislim: „Da, opet ja, jer nisam imala teleport nego tramvaj i tri djeteta ujutro.” 😅

E sad… problem je što nemam nikoga da mi pričuva djecu kad treba druga smjena, kad je roditeljski, kad je vrtić zatvoren, kad je dijete bolesno, kad život… znaš već. I jedino sam mislila: mama. Baka. Normalno, jel.

Ali moja mama, Zdenka, zadnjih mjeseci je postala… ne znam ni ja šta. Ko da je netko zamijenio ženu. Prije je bila ona što ti uvali juhu i kad kažeš da nisi gladan. Sad je žena koja gleda u mene ko u račun za struju.

„Mama, samo danas, imam razgovor za posao… ako ovo ne uhvatim, nemamo za režije,” govorim joj, osjećam kako mi glas puca.

Ona digne obrve i kaže: „Ivana, ja sam svoje odradila. Ja imam svojih problema. Ne mogu ja trčat za njima. Nisu to jedno, to je tri. Pa nisam ja vrtić.”

Leona (9) je to čula i samo se stisla uz mene. Mali Dino (6) se počeo vrpoljit i pita: „Bako, jel možemo kod tebe gledat crtiće?” A najmlađa, Marta (3), samo je držala svoju plišanu ovcu i šutjela.

I tu me nešto presjeklo. Nije čak ni bijes, nego sram… onaj sram što moliš vlastitu mater, a ona te gleda ko prosjaka na semaforu.

„Znači to je to?” pitam je. „Ja ti dođem, tvoja kćer, bez muža, s troje djece… i ti kažeš ‘ne mogu’?”

Ona odmah: „Nemoj ti meni patetiku. Nisi jedina.”

E tu mi je došlo da se nasmijem i zaplačem u isto vrijeme. Patetika? Ma bravo, Zdenka. Oscar za hladnoću. 🙃

Okrenem se, pokupim djecu, i silazim niz stepenice ko u nekom lošem filmu. U glavi mi samo: „Kako sad? Kome? Kako da radim? Kako da preživim?”

I onda, naravno, život se sprda sa mnom – Dino se spotakne, Marta se rasplače, Leona se pravi hrabra, a ja u sebi brojim do deset da ne puknem na ulici.

Dođemo kući, sjednem na kauč, gledam u zid. Djeca oko mene, svatko nešto traži. „Mama vode.” „Mama zadaća.” „Mama gdje su moje čarape.” A ja… ja bih samo pet minuta da dišem. Samo to.

I onda mi zvoni mobitel. Broj nepoznat. Ja već mislim: „Evo, sad će me i banka zvat.”

„Dobar dan, ovdje Mirna iz vrtića. Samo da vam javim… Marta je danas bila baš tužna. Rekla je da baka više ne želi da dođe.”

Ja se zaledim. Znači, i vrtić je čuo. Dijete od tri godine to nosi u sebi i izgovori.

Spustim telefon, a suze same idu. Leona me gleda i kaže: „Mama, jel mi možemo bez bake? Mislim… možemo mi, jelda?”

I sad… zamisli mene, ženu od 34 godine, kako sjedi na kauču s tri djeteta i pokušava biti stijena, a u sebi sam pijesak.

Ali onda – kucanje na vrata. Otvorim, a ispred stoji susjeda Sanja, ona što uvijek ima lak na noktima i komentar na sve. 😄

„Čula sam… Zdenka opet glumi kraljicu. Daj, nemoj se raspast. Sutra kad ideš na razgovor, ja ti mogu pričuvat Martu. A za dečke… mogu ti posudit broj od jedne žene iz kvarta, čuva djecu, nije skupa. Nije idealno, al’ bolje nego ništa.”

Ja gledam u nju i ne znam jel da je zagrlim ili da se srušim.

„Sanja… zašto?”

Ona slegne ramenima: „Pa zato što nisi sama, ženska. I zato što sam i ja bila sama kad je moj Hrvoje otišao. Samo… nisam imala koga da mi pokuca.”

I tu me dotuklo. Ne mama. Nego susjeda. Žena s trećeg kata, koja mi inače zna reć: „Opet ti djeca trče.” A sad mi spašava dan.

Kasnije navečer nazvala sam mamu. Ne da molim. Nego da kažem.

„Mama, samo da znaš… snaći ću se. Neću te više zvat. Ali nemoj se poslije pravit da ne znaš zašto ti unuci ne dolaze.”

Šutnja. Onda ona tiho: „Ivana… ja… ja se bojim.”

„Čega?”

„Da ću se vezat opet… a onda da će mi se nešto dogodit, ili njima… Ja sam umorna. I ljuta. I… falit će mi tvoj Marko.”

E to nisam očekivala. Ne opravdavam je, al’ prvi put sam čula nešto ljudsko, nešto mekano ispod tog njenog „nisam ja vrtić”.

I sad sjedim, pišem ovo, djeca spavaju, a ja vrtim sve u glavi. Jedan dio mene je bijesan. Drugi dio je slomljen. Treći dio samo hoće račun za struju platit na vrijeme i da djeca sutra imaju sendvič.

Je l’ normalno da te najbliži ostave baš kad ti najviše trebaju? I gdje je granica između „ne mogu” i „neću”?

Što biste vi napravili na mom mjestu… biste li oprostili mami ili biste zatvorili ta vrata zauvijek?