Kad me muž opet usporedio s “idealnom” Ankom, pukla sam usred naše kuhinje
“Vidi Anku kako sve stiže, a ti si opet ostavila suđe u sudoperu.”
Ljudi moji, meni je mrak pao na oči u tom trenutku. Stojim u kuhinji, kosa masna, jedna čarapa dječja mi zalijepljena za nogu, ručak prekuhan, mali Deni urla iz dnevne da ne može naći punjač, a Sara plače jer joj je brat pojeo kinder jaje. Ja došla s posla prije pola sata, još nisam ni torbu spustila kako treba, a moj muž Michał mrtav-hladan izvali tu rečenicu. Opet. Po stoti put. Anka ovo, Anka ono. Anka pegla, Anka mijesi, Anka se smije, Anka valjda i leti po stanu na metli koliko je savršena.
Samo sam ga gledala i rekla: “Aha. Super. Zovi onda Anku da ti opere šerpu.”
On se odmah nakostriješio: “Nemoj sad odmah dramatizirati. Samo kažem da neke žene znaju bolje organizirati kuću i djecu.”
Neke žene?! E tu sam osjetila kako mi tlak skače ko da sam popila tri turske kafe na eks.
Da se razumijemo, ja radim puno radno vrijeme. Ujutro budim djecu, spremam doručak, tražim čarape, potpisujem zadaće, letim na posao, vraćam se, kupujem usput hljeb i mlijeko, kuham, perem, slušam ko je koga gurnuo, ko ima likovni za sutra, ko nema temperu, ko je zaboravio papuče. I uz sve to još slušam predavanja o Anki, toj svetici domaćinstva koju očito svi trebamo staviti u okvir i klanjati joj se.
Najgore je što on to ne govori kao šalu. Ne. On to govori onako usput, kao da mi daje dobronamjeran savjet. “Anka svaki dan pravi svježe pecivo.” “Anka ne viče na djecu.” “Kod Anke je uvijek uredno.”
Pa bravo za Anku, stvarno. Nek joj općina da medalju i parking mjesto ispred zgrade.
Pokušavala sam šutjeti. Stvarno jesam. Govorila sam sebi: umoran je, proći će ga, ne vrijedi se kačiti oko gluposti. Ali nije prolazilo. Samo se skupljalo u meni. Kao para u ekspres loncu.
Preksinoć kulminacija. Sjedimo za stolom, djeca konačno zaspala, ja jedem hladnu sarmu jer naravno da nisam stigla ranije. On lista mobitel i kaže: “Vidi, Anka je opet pravila tortu djeci, a ti za Sarin rođendan naručila običnu iz slastičarne.”
Ja spustim vilicu. Tišina. Ona opasna.
Kažem mu: “Michał, jel ti mene stvarno zezaš?”
On: “Šta sad? Samo komentiram.”
Ja: “Ne, ti mene mjesecima ponižavaš. To radiš. Uspoređuješ me sa ženom koja nije u ovom braku, ne odgaja našu djecu, ne živi moj život i ne nosi moje umore na leđima.”
On se nasmijao onim glupim, nervoznim smijehom i rekao: “Ma daj, opet preuveličavaš.”
E tad sam pukla. Ali ono baš pukla.
“Preuveličavam?! Hoćeš da ti nabrojim? Kad si zadnji put odveo djecu doktoru? Kad si zadnji put oprao kupatilo bez da te molim tri dana? Kad si zadnji put skuhao ručak, a da nije bilo jaje na oko i pola hljeba? Znaš li ti uopće koje cipele Deni nosi? Znaš li da Sara mrzi mlijeko s grudvicama? Znaš li da ja već mjesecima spavam kao zombi i idem na posao kao da me kamion pregazio? Ali ne, problem je što nisam Anka i što nisam ispekla tortu od tri kata!”
Ljudi, ruke su mi se tresle. Suze same išle, od bijesa više nego od tuge.
On je šutio. Prvi put. Baš šutio.
Onda sam nastavila, jer kad već kreneš, sve izađe ko bujica: “Ako ti je Anka toliko savršena, idi živi kod Anke. Ali mene više nećeš gaziti tim poređenjima. Nisam robot, nisam kućna pomoćnica i nisam propali projekat zato što sam umorna. Ja sam ti žena. Partner. Ili bih bar trebala biti.”
U tom trenutku je samo spustio mobitel i rekao tiho: “Nisam mislio da te toliko boli.”
E pa normalno da boli. Boli kad daješ sve od sebe, a neko ti stalno pokazuje da mu to nije dovoljno. Boli kad te čovjek s kojim dijeliš život mjeri tuđim aršinom. Boli kad si svima servis, a nikome osoba.
Poslije je pokušao nešto kao da se opravda, da je samo htio da se “malo više potrudim oko atmosfere u kući”. Atmosfere?! Ma kakve atmosfere, jarane, ovdje fali poštovanja, ne mirisnih svijeća.
Nisam više ni vikala. Samo sam bila prazna. Rekla sam mu da ili će prestati s tim uspoređivanjima i početi stvarno sudjelovati u našem životu, ili neka dobro razmisli šta zapravo želi. Jer ja više ne mogu biti nečija vreća za frustracije.
Od tada je čudan. Tiši. Jučer je čak sam oprao suđe i pitao Saru za zadaću. Nisam pala u nesvijest, ali blizu sam bila 😅 Samo ne znam je li to grižnja savjesti na dva dana ili mu je konačno došlo do glave.
Iskreno, još sam ljuta. I povrijeđena. Jer neke riječi ostanu u čovjeku kao trn, ne izvadiš ih tek tako.
Jesam li stvarno tražila previše ako samo želim da me vidi, a ne da me stalno uspoređuje s nekom drugom?
Kako biste vi reagirali da vam muž stalno nabija na nos tuđu “savršenost”?