Posljednja Kora Kruha – Tišina majke u hrvatskoj i bosanskoj stvarnosti

“Hasane, mani se toga, ne možemo večeras ništa više jesti, ostavi tu zadnju koru kruha bratu.” Ton glasa bio mi je tih, ali odlučan, znala sam da je to sve što preostaje. Hasan me pogledao okruglim očima, bio je gladan, kao i njegov mlađi brat Armin koji se sklupčao pokraj mene, promatrajući svaki naš pokret. Nisam imala snage pogledati ih u oči, jer što bih tada rekla? Da je njihova majka presušila, da ne mogu više magijom iz ničega stvoriti večeru, da su i moji dlanovi umorni od traženja zadnje mrvice dostojanstva?

Šaptala sam im priču iz djetinjstva, o tome kako je moj otac znao reći da „dobar čovjek uvijek nađe izlaz“, ali tog trena nisam bila sigurna gdje je izlaz iz ove noćne tišine. Stan nam je bio hladan, prozor se slabo zatvara, a studen se uvlačila ispod deke. “Mama, kad ćemo opet jesti meso?” upita Armin tiho, pokušavajući biti hrabar. Osjetila sam gorak okus poraza na jeziku i suze su mi navrle na oči. Obrisala sam ih brzo, pa nekako slavodobitno odgovorila: “Vrlo brzo, zlato moje, samo što nije. Idemo mi sada sanjati najbolje ćevape, bogatu juhu, i toplu pitu.”

Nisam spavala tu noć nijednog sata. Polako sam šaptala molitve, nadajući se čudu, a ipak, znala sam da će i sutra biti jednako teško. U glavi mi se vrtjela pomisao: koliko puta čovjek može prežvakati suhi kruh i prazna obećanja a da ne poludi? Navikla sam da se borim, otkad je Selma, moja sestra, otišla trbuhom za kruhom u Njemačku, a majka umrla od tuge, sve je palo na moja leđa. Mujaga, njihov otac, već mjesecima ne šalje novce iz Zagreba. Telefoni su bez odgovora. Govore mnogi da nije ni otišao za poslom, već za nekim novim životom, a ja sam sebi oprostila, ali tome još uvijek ne mogu.

Radila sam što sam stigla. Čistila hodnike u stambenoj zgradi, prala prozore kod komšije Jadranke, prodavala stare knjige na pijaci. Sve za nekoliko maraka ili kuna, sve za jedan obrok više, jedan osmijeh više. Ipak, kraj mjeseca uvijek dođe prebrzo. Patike im škripe na kiši, džemperi su im prekratki, ali učim ih gledati svijet pun nade. “Mama,”, šapnu Hasan neki dan, “hoće li tata opet doći? Svi imaju tate na priredbi…” Nisam imala odgovora, samo sam ga zagrlila i osjetila kako mi kroz prste curi njihov prebrzo poslijeratni mir, sigurnost koja se nikada zapravo nije vratila.

Idući dan pronašla sam nešto para u džepu stare jakne. Kupila sam litru mlijeka i malo margarina. Puhalo je, kiša je zarezala ulice Sarajeva kao šiljak, ali ja sam išla ponosno, kao da nosim blago. Kad sam se vratila, djeca su mi ispričala kako ih je susjed Đuro pitao treba li im pomoć. Naglo sam osjetila sram, ne zbog gladi, već što ih drugi vide tako, ranjive, obične, a uporno ih učim da budu zahvalni. U meni se lome granice između ponosa i potrebe. “Mama,” rekao mi je Armin, „meni nije više važno jelo, samo da si tu.”

Da li sam sebično što u njima tražim snagu? Nekad poželim pobjeci na kratko – biti ona cura s mostarskih korza, s glavom u oblacima i praznim rukama, a ne ova žena koja broji svaku kocku šećera. Kad spavam, sanjam sestru Selmu kako mi šalje pakete pune hrane i igračaka, ali kad se probudim, čeka me obična, tiha glad. Komšije znaju, ali šute. Svi nose svoj teret, stid je glasniji od svake molbe.

Noću, dok gledam kako dišu, zamišljam kako bi život izgledao bez tereta, s punim stolom. Sjetim se kako je mama govorila: “Adisa, dijete, život je ponekad samo preživljavanje, ali ime mu daješ ti.”

Ali zašto onda taj osjećaj krivnje nikada ne prestaje?

Gledam svoje ruke, istrošene, crvene od posla, i pitam se – koliko još mogu izdržati prije nego njihov osmijeh zamijeni umor? Hoće li moj strah i njih naučiti šutnji, istoj onoj kakvu su žene u našoj ulici godinama nosile? Ili ćemo postati obitelj koja će, jednog dana, smjeti reći glasno: “Bilo nas je strah, ali smo preživjeli.”

Zato vas pitam, vi koji čitate – gdje je granica majčine ljubavi i kad se tišina pretvori u najglasniji vapaj? Kako ste vi preboljeli noći bez izlaza i da li još uvijek, ponekad, sanjate onaj pun stol, makar bio samo od kruha?