Kad je otac otišao: Noć kad mi je djetinjstvo završilo

“Edi, sjedni. Moram vam nešto reći.” Glas mog oca, Ivana, tresao se u sobi, kao oluja na Jadranu, one srpanjske noći kad je vrućina na mahove gušila, a mirisi mora ulazili kroz prozor. Sjedio sam između svoje mlađe sestre Lane i mame Mirele. Osjetio sam kako mi potiljak vlaži od znoja, ali hladnoća – ona ledena, neopipljiva hladnoća – šuljala se sa svakom njegovom sljedećom riječi.

“Ne mogu više,” rekao je, gledajući spuštenih očiju u izlizani tepih. Mira mu je drhtala u glasu, suze su joj klizile niz obraz. Lana je odmah pitala, izbezumljena: “Kud ideš, tata? Nije valjda zbog… zbog nas?” Otac je šutio. Pogledala je u mene, tražeći odgovor više nego od njega. Znao sam što će izgovoriti i prije nego što je usne otvorio.

“Moram otići. Ne idem daleko, ali…” – riječi su mu zastajale, kao da je i sam okovan tim vlastitim izborom. “Ne znam hoću li se vratiti.”

Dok mi se u grudima stezao čvor, pogledao sam u majku. Držala je ruku preko lica, prigušivala jecaj. Ruka joj je podrhtavala, a nagriženi prsten na domalom prstu svjetlucao je na lampi koja je bacala sjene kao prizore iz noćne more. Osjetio sam iznenadnu težinu odgovornosti – bio sam niži razred srednje škole, i do jučer moj svijet je bio nogomet, školske brige i prvi izlasci.

Otac je pokupio jaknu, bacio ispravan pogled na nas i bez mnogo buke zatvorio vrata. Dugo sam sjedio slušajući majčine uzdahe i Lanin šapat koji me vukao za rukav, pitajući hoće li se tata vratiti. Nisam znao odgovor. Tad sam prvi put lagao sestri: “Vratit će se, Lano. Samo mu treba vremena.”

Tih dana, naša zgrada u Osijeku je svjedočila mojim brojnim šetnjama stepeništem, skrivanju pred susjedima, pokušajima da ahatno slušam razgovore kroz vrata. Na satu hrvatskog zurio sam kroz prozor, profesori su govorili da sam se povukao, promijenio. Nisam više bio dijete – svijet je preko noći odlučio da budem muškarac. Mama je danima sjedila za stolom i buljila u hladnu šalicu kave, prozore nije otvarala, prozorske daske su bile prepune neotvorenih računa i Laninih crteža obitelji, kakva više nismo bili.

Subotom sam išao na tržnicu. Napamet sam znao cijenu krumpira, paradajza, i koji djedica daje ponekad jabuku besplatno ako vidi da mi je teško. Mama više nije kuhala one duge nedjeljne ručkove, često bi samo pila kavu i jela toast, zaboravljajući pripremiti ručak Lani ili meni. Sjećam se mirisa zapečenih sarmi, sad ih je zamijenio vonj jeftinih konzervi graha. Nekad bih pronašao svog ujaka Dina, pitao ga za savjet. Nikad nije imao puno riječi: “Vratiće ti se stari. Samo im treba mrvu glave da poslože svoje. Ti drži sestru i mamu na okupu, Edi. Ti si sad glava kuće.”

U školi su počela šaptanja. Svi su znali. Nije prošao tjedan a da mi netko nije dobacio: “Gdje ti je stari?”, ili još gore: “Hoćeš prespavat kod mene, da ne budeš sam kući?” Gorio sam od srama, iako nisam skrivio ništa. Jednom sam u bijesu puknuo na Antu iz razreda: “Moj otac nije kukavica! Samo… treba vremena.” Lagao sam sebi više nego njemu.

Najgore su bile večeri. Lana nije mogla zaspati bez da joj pričam priču, najčešće sam izmišljao sretnu obitelj koja zajedno večera, smije se i karta dok vani pada kiša. Jedne noći sam izišao na balkon, prepun pitanja, i nazvao oca. Javio se s nelagodom:

“Edi, sve u redu?”

“Ne. Mama ne spava. Lana plače. Imaš ti ikakvu ideju što ću ja sad?” Suze su mi kvasile obraz, ali nisam popuštao u glasu.

Nakon duge tišine, samo je rekao: “Volim vas. Nisam mogao više biti ono što nisi shvaćao. Reći ću ti kad dođeš kod mene.”

Kakvih kod njega? Obećao je da će zvati, ali rijetko bi se javljao. Viđali smo ga vikendima, uvijek u nekom kafiću, nikad kod njega doma. Lana je isprva trčala k njemu, ali što su tjedni odmicali, ona mu je mahala iz daljine, a više se veselila ćevapu nego njegovom zagrljaju.

Majka je pokušavala pronaći posao, ali srednjih godina u Osijeku to nije lako. Brinula me kada je po noći sjedila kraj prozora i pušila cigaretu za cigaretom. Ponekad bi, zamišljeno, mrmljala ime mog oca, kao da ga priziva natrag. U školi sam morao biti dobar, brinuti o Lani, paziti da ima sve za školski izlet, i odgovarati na mamine napadaje tuge i bijesa. Sve se to prelamalo preko mojih ramena. Nekad bih se sakrio u WC, sjeo na poklopac od školjke i vikao u šaku.

Dok sam gledao izloge i obitelji koje kupuju božićne poklone, pitao sam se: Što mi fali? Jesmo li mi krivi? Mama je govorila: “Odrast ćeš prije nego što treba.”, tad sam pomislio kako bih volio biti dijete, barem još malo.

Vremenom, navikneš se na tišinu. Otac nije bio dijelom mojih odluka, nije me pitao za maturu, niti je došao na utakmicu kada sam dao gol. Ali nekako sam u toj tišini pronašao snagu. Postao sam ono što nisam nikada želio biti – oslonac. I dok sam jednom s Lanom na tramvaju gledao par s djetetom, ona me upitala:

“Edi, hoćeš li ti otići kad odrasteš?”

Pogledao sam je i rekao: “Neću. Obećavam.”

Sad kad gledam unazad, pitam se – kako oprostiti ocu koji je svojom boli odabrao našu prazninu nad našim zagrljajima? Kako se ponovno izgraditi kad sve što su ti jučer bile sigurne luke, postanu valovi protiv kojih plivaš sam? Što biste vi učinili da ste morali birati između opraštanja i zamjeranja?