Moje ime je Ivana i još uvijek osjećam težinu onog dana kad sam morala reći svojoj djeci da baka neće doći. U toj tišini između njihovih razočaranih pogleda i mog osjećaja nemoći, počela sam preispitivati sve što sam mislila da znam o obitelji, očekivanjima i granicama. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje odgovornost, a počinje pravo na vlastiti život.
Moje drugo brak, drugi pokušaj sreće, a opet ista bol. Ljeto s punicom na Jadranu bilo je posljednja kap koja je prelila čašu. U toj tišini apartmana, između valova i šapata iza zatvorenih vrata, odlučio sam da više neću živjeti tuđu verziju svog života.
Prije manje od godinu dana preselili smo kod muževe majke na selo, misleći da će nam to donijeti mir i sigurnost. Umjesto toga, našli smo se u vrtlogu nesporazuma, kontrole i izgubljene slobode. Sada, svaki dan se pitam gdje je nestala ona stara ja i zašto sam dopustila da mi tuđa očekivanja kroje život.
U ovoj priči otkrivam kako sam, nakon četrdeset godina braka i odrastanja sina, odlučio okrenuti život naglavačke. Odlazak sina i unuka u Njemačku ostavio je prazninu između mene i supruge, a neočekivana nova ljubav natjerala me da preispitam sve što sam mislio da znam o sebi i sreći. Suočio sam se s osudom obitelji, prijatelja i vlastitom grižnjom savjesti, ali i s pitanjem: imam li pravo na novi početak u poznim godinama?
Od trenutka kada je svekar ušao u naš stan, moj svijet se preokrenuo. Suprug i ja smo godinama gradili svoj mir, ali njegov dolazak donio je stare rane, nesigurnosti i svakodnevne sukobe. Ovo je priča o borbi za granice, ljubavi i vlastiti identitet u tuđem stanu.
Moje ime je Ljiljana i nikada nisam mislila da ću doći do trenutka kada ću morati reći vlastitim kćerima da napuste naš dom. Ova odluka me slomila, ali osjećala sam da više nemam izbora. Možda ćete me osuditi, ali prije nego što to učinite, poslušajte moju priču.
