U jednoj godini postala sam majka troje djece, iako nisu trojke. Suočila sam se s osudama, samoćom i vlastitim strahovima, ali pronašla sam snagu u sebi i ljubavi prema svojoj djeci. Ovo je priča o preživljavanju, oprostu i nadi u društvu koje često ne prašta.
Oduvijek sam sanjala o vlastitom vrtu, ali nisam ni slutila da će mi upravo on pomoći da ponovno pronađem put do svoje kćeri Lejle, koja me godinama izbjegavala. Kroz rad u zemlji i miris cvijeća, polako smo rušile zidove šutnje i nerazumijevanja koje su nas godinama dijelile. Danas, dok gledam svoj vrt kroz prozor, osjećam zahvalnost i pitam se: koliko nas je spremno boriti se za ljubav, čak i kad sve izgleda izgubljeno?
Moja priča počinje u trenutku kada shvatim da se majka mijenja, a naša porodica polako puca pod teretom neizgovorenih riječi i starih rana. Kroz godine borbe s bolešću, siromaštvom i porodičnim nesuglasicama, pokušavam pronaći smisao i oprostiti sebi što nisam uvijek bila dovoljno jaka. Ova ispovijest je moj pokušaj da razumijem gdje smo pogriješili i da li je moguće ponovo pronaći put do onih koje najviše volimo.
