Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan kad će me vlastiti muž udariti jer nisam skuhala ručak dok sam ležala bolesna s visokom temperaturom. Te večeri, kad je njegova majka vikala na mene da ću završiti na ulici, shvatila sam da više nemam što izgubiti. Jednom rečenicom sam je ušutkala i odlučila izabrati sebe, bez obzira na cijenu.
Jednog prosinačkog jutra shvatila sam da se o imenu mog nerođenog sina odlučuje bez mene. Godinama sam šutjela pred svekrvom i mužem, ali sada sam morala pronaći snagu da se izborim za svoje pravo. Ovo je priča o tome kako sam, usprkos pritiscima, postala majka na svoj način.
Jedne kišne večeri, nakon godina šutnje i iscrpljenosti, skupila sam snagu i rekla svom mužu ono što sam godinama gutala. Moj život se prelomio između želje da sačuvam obitelj i potrebe da sačuvam sebe. Ovo je priča o granicama, boli i nadi da i žene u Hrvatskoj i Bosni mogu reći: dosta je.
Jednog hladnog prosinačkog jutra, dok su se kroz prozor čuli glasovi svekrve i muža, shvatila sam da se vodi rasprava o imenu mog nerođenog sina – bez mene. Godinama sam šutjela i prilagođavala se tuđim željama, ali sada, kad se radilo o mom djetetu, nešto se u meni prelomilo. Ovo je priča o tome kako sam, usprkos pritiscima i očekivanjima, pronašla snagu da se izborim za svoje pravo kao majka.
Zovem se Vesna i nakon 35 godina braka odlučila sam se razvesti. Godinama sam bila nevidljiva u vlastitom domu, žrtvujući svoje snove i identitet zbog tuđih očekivanja. Sada, s gotovo šezdeset godina, prvi put biram sebe i pitam se – je li ikad kasno za slobodu?
Sve je počelo jednim običnim popodnevnim čajem, ali riječi moje svekrve promijenile su tok mog braka i odnosa u obitelji. Borila sam se između ljubavi prema mužu i vlastitih uvjerenja, dok su nas tradicija i očekivanja gurali u sukobe. Ovo je priča o tome kako sam pokušala pronaći svoje mjesto u svijetu gdje se još uvijek očekuje da žena nosi sve na svojim leđima.
Zovem se Tanja i već deset godina živim pod strogim financijskim nadzorom svog muža. U ovoj priči otkrivam kako sam se osjećala zarobljeno, kako su sitni svakodnevni trenuci postali borba za dostojanstvo, te kako sam skupila snagu da potražim pomoć. Možda će moja ispovijest nekome otvoriti oči ili dati hrabrosti za promjenu.
Sunčan dan u zagrebačkom Maksimiru pretvorio se u poprište borbe za dostojanstvo kad sam, dojeći svoju kćer Emu, doživjela neugodan napad nepoznate žene. Njene riječi i osude probudile su u meni snagu za koju nisam znala da postoji, a moj odgovor odjeknuo je daleko izvan granica parka. Ova priča je moj vapaj svim majkama i ljudima koji se svakodnevno bore za svoje pravo na ljubav i slobodu.
Te noći, dok sam stajala u hladnom hodniku s Lejlom i Emirom, srce mi je pucalo od straha i očaja. Muž me godinama psihički i fizički zlostavljao, a kad sam napokon skupila hrabrost pobjeći, vrata prijateljstva su mi ostala zatvorena. Pitala sam se, ima li za nas mjesta u ovom gradu, među ljudima koji okreću glavu od tuđe boli.
Nikada neću zaboraviti večer kada sam zatekla svoju kćerku Lejlu kako u trudovima stoji nad šporetom, dok njen muž Adnan bezbrižno gleda utakmicu. Taj trenutak mi je otvorio oči o tome koliko su žene često zarobljene u očekivanjima i tuđim potrebama, a svoje stavljaju na posljednje mjesto. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo kao majke i žene pogriješile i kako možemo pomoći jedna drugoj da se izborimo za sebe.
Sve je počelo jednim običnim popodnevnim čajem, ali riječi moje svekrve promijenile su tok mog braka i odnosa u obitelji. Borila sam se između ljubavi prema mužu i vlastitih uvjerenja, dok su nas tradicija i očekivanja gurali u sukobe. Ovo je priča o tome kako sam pokušala pronaći svoje mjesto u svijetu gdje se još uvijek očekuje da žena nosi sve na svojim leđima.
