Poslala sam sinove u trgovinu, ali samo se jedan vratio: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Haris, Emir, samo uzmite kruh i mleko i odmah se vratite. Nemojte kasniti, kiša će svaki čas!” viknula sam im dok su izlazili iz stana, smijući se i gurkajući jedan drugoga na stepenicama. Moj stan u Alipašinom Polju uvijek je bio ispunjen dječijom bukom. Odavno sam naučila da nijedna majka u Sarajevu ne može zaspati dok joj djeca nisu na sigurnom, ali ovo je bio dan kao i svaki drugi. U ormaru se susjeda Šefika već pripremala za kafu; negdje odozdo prolazili su trolejbusi žureći do Čengić Vile, a moji dječaci, tek što su napunili 12 i 14 godina, jurili su jedan za drugim na prvu samostalnu kupovinu. Dosad su ih uvjek pratili brat ili suprug, ali sad sam vjerovala da su dovoljno veliki – vjerovala sam sebi, njima, svijetu.

Onda su prošle minute. Deset, petnaest, trideset. Pogledavala sam kroz prozor, izvirivala niz hodnik, išla dolje do ulaza, već su mi ruke drhtale. Ništa. Kad sam napokon ugledala Emira kako ulazi sam, sa vrećicom u ruci, srce mi je preskočilo. “Gdje ti je Haris?”, pitala sam, već podignutog glasa. Emir je slegnuo ramenima, lice mu prazno, oči pune vode. “Rekao je da se mora vratiti po nešto… Nije ušao sa mnom u trgovinu, ostao je vani, pričao sa onim Jasminom iz druge zgrade. Kad sam izašao, nije ga bilo.”

U tom trenu, tlo pod nogama se otvorilo. Kroz glavu mi je prolazilo sve: jesam li bila stroga jutros, jesam li ga poljubila na odlasku, što ako? Uhvatila sam Emira za ramena, pretrnula od straha. Trčala sam niz stepenice, vukla sina iza sebe, izlazila na ulicu koja se već vezala u sumraku. Pitala sam prolaznike, susjede – svi su slegali ramenima, niko nije vidio Harisa. Trgovkinja Sabina rekla je da ga nije ni vidjela. Zvala sam Jasmina, mobitel je zvonio u prazno. Srce mi je bubnjalo dok sam trčala s Emirem oko zgrade, provjeravajući igrališta, kafiće, garaže. Nigdje ga nije bilo.

Prva noć bila je pakao. Muž, koji je bio na poslu u Ilijašu, stigao je kasno, bijesan i preplašen istovremeno. Vikao je na Emira, na mene, na policiju nakon što su došli i zapisali izvještaj. Sve je bilo besmisleno. Policajac Dario me pitao kad sam ga posljednji put vidjela, što je imao na sebi (“crna jakna s kapuljačom, patike što sam mu tek kupila na pijaci”), da li se ikad ovako ranije izgubio. Nisam imala snage. Uvukli su nas u auto, vozili kroz kvart dok ne znam nisam plakala dok nisam više imala suza. Emir je sjedio pored mene, napola zaspao, tresući se kao na promaji. Muž je šutio cijelim putem, grizao usne dok nisu prokrvarile.

Dani su prolazili, svaki isti, svaki gori od prethodnog. Komšije su počele šaputati. Neko je rekao da je vidio Harisa kod stadiona sa nekim starijim dečkima. Neko je tvrdio da je sjedio na stepenicama kod škole, u društvu onih “sumnjivih” iz treće zgrade. Policija je svaki put nešto zapisivala, rijetko se javljala s informacijama. Rođaci su izlazili na teren, lijepili slike, zvali sve po kvartu. Prijateljica Meliha mi je donosila supu, tješila me: “Dijete je pametno, snalažljivo, naći će ga.” Ali u meni je svaki dan rastao mrak, osjećaj krivnje. Po noći bih ležala, slušala kišu na prozoru, pokušavala se vratiti onom trenutku kad sam rekla: “Ajde vi sami.” Da sam bar pošla s njima…

Drugu noć pronašli su Harisov ruksak kraj Miljacke. Policija je rekla da nema tragova nasilja, ali meni nije trebalo puno. Sjećala sam se svakog trenutka: kako je mrzio kišne kabanice, kako je uvijek žurio da stigne prvi, kako mi je govorio: “Mama, šta se bojiš? Živimo u Sarajevu, nije ovo New York.” Ipak, negdje između granapa i rijeke nestao je dio mene. Suprug je sve češće pio i dolazio kasno, nisam ga više mogla ni pogledati, prezirala sam njegovu tihu šutnju, njegov teret što nije bio uz mene kad mi je najviše trebao. Emir je povučen ušutio, zaključao se u svojoj sobi, nije išao u školu. Svaka riječ što sam izgovorila zvučala je pogrešno. “Nije tvoja krivnja, mama”, šapnuo bi ponekad, ali nije ni znao koliko griješi.

Jednog jutra, nakon dvije sedmice, zazvonio je telefon. Sa druge strane čuo se muški glas: “Našli smo dječaka. Živ. Na Ilidži. Malo je promrzao, treba mu ljekar, ali… dobro je.” Nisam se ni sjetila uzeti jaknu, samo sam istrčala iz stana, letjela kroz grad. Haris je sjedio na stolici, umotan u ćebe, blijed ali živ, oči pune straha. “Mama, nisam htio… samo sam ih pratio do tramvaja, htio sam im pokazati da nisam dijete. Onda sam izgubio mobitel, bilo me strah vratiti se. Skrivao sam se kod Dine, nisam znao kako kući.” Pala sam na koljena pred njim, zagrlila ga, istovremeno bijesna, zahvala, slomljena.

Dugo smo pričali te noći. Saznala sam za njegov strah od starijih dečki, za sram i tugu što me iznevjerio. Svađali smo se, plakali, ljutili jedno na drugo i na sebe. Suprug je pokušao sve preokrenuti u šalu, ali između nas je zjapila rupa. Susjedi su ubrzo prestali šaputati, ali ja nisam prestala brinuti. Emir se polako vratio sebi, a ja – svaki put kad pošaljem sinove u trgovinu, zadrhti mi srce, proguta me val straha.

Pitam se, jesam li dobra majka ako ne mogu djeci osigurati sigurnost u ovom gradu? Ili, da li naši strahovi hrane ove priče koje onda stalno kruže među roditeljima? Molim vas, vi, što ćete pročitati ovu moju ispovijest – recite mi, što vi radite kad vam djeca nestanu iz vida, kome vjerujete, gdje nalazite snagu? Da li ćemo ikada biti dovoljno mirni – ili je to samo iluzija svake sarajevske majke?