Zašto Sam Ostala Sama: Priča o Samoći u Srednjim Godinama

“Nermina, koliko dugo već gledaš kroz taj prozor? Brini o sebi, bona, neće te sunce ovako naći!” dovikivala je mama iz kuhinje, miješajući varivo koje se već počelo primjetno hvatati za dno lonca. Skrenula sam pogled, jer nije mi više ni nebo bilo zanimljivo. Otprilike toliko me zanimalo i pitanje ‘zašto si sama’. Othuknula sam tiho, znajući da će sutra opet biti nova runda istih pitanja na obiteljskom ručku: “Kad misliš nekog dovest kući? Znaš, tvojih godina, to više nije lako!”

Gledala sam u mobitel, skoro iz navike, i razmišljala o sinoćnjem susretu s Dinom. On je bio jedan od onih muškaraca čiji te osmijeh automatski natjera da uzvratiš s osmijehom, ali… Što kad osmijeh ne stigne do srca? Njegovo lice mi je još uvijek bilo pred očima dok je nervozno vrteći šoljicu kave izustio pitanje koje stalno visi u zraku: “Nermina, možeš li mi reći – zašto si još uvijek sama?”

Osjetila sam bolni grč na dnu trbuha, kao da je svako ‘zašto’ urezivalo nova slova na mojim rebrima. “Znaš li ti, Dino, koliko puta su me to pitali?” upitala sam, pokušavajući ostati sabrana.

On se nasmijao, ispočetka šarmantno, kasnije sve manje uvjerljivo. “Mora da je tvoj izbor. Prelijepa si, pametna… Jesi li prestroga prema muškarcima? Previše očekuješ?”

Nasmiješila sam se, ali nisam osjetila radost. “Nisam prestroga. Samo ne želim više biti nečija šansa da preboli bivšu ili spas za tuđu samoću. Nisam sklona kompromisima samo zato da popunim prazninu.”

Sjećam se kad sam prvi put osjetila tu prazninu – bilo je to kad je tata otišao od nas. Gledala sam tada mamu kako skuplja tanjire praznih pogleda, kao da su joj dani prolazili kroz ruke. Od tada sam naučila da tišina zna biti sigurnija od svađe, ali i okrutnija od galame. Možda baš zbog toga nisam mogla zaboraviti tu scenu sinoć, dok je Dino zbunjeno šutio gledajući moju ruku kako nemirno prolazi kroz kosu.

“Znaš li, Dino… Ja sam pomagala mami kad je bila bolesna, vodila sam brigu o bratu kad je zapao u loše društvo, dvaput ostala bez posla zato što sam birala moral iznad sebične koristi. Nekako, kroz sve to, vrijeme je prošlo, a ja ni ne znam kad sam preskočila granicu tridesetih i stigla do četrdeset druge. Sad me gledaju kao zagonetku, a zapravo ni sama nisam sigurna šta je odgovor.”

On je pokušavao podsjetiti me na sve te divne stvari koje su, u njegovim očima, ‘dokaz da sam vrijedna ljubavi’. Ali meni je vrijednost uvijek imala drukčije boje. Ne radiš dobro da bi te zbog toga neko volio, već jer drugačije ne možeš. I, to nitko ne razumije – otac mi je to jednom rekao baš prije nego što je otišao za Njemačku: “Ako čekaš nekog da ti potvrdi vrijednost, Nermina, izgubićeš sebe.”

Vratila sam se sinoć kući, dočekana opet toplinom prosinačkog radijatora i prazninom hodnika. Brat je davno otišao svojim putem u Zagreb, mama živi s tetkom, kuća je puna tišine i prošlih mirisa. Legla sam u krevet i shvatila – možda je problem što sam naučila biti sama, možda čak i previše dobro. I kad netko pokuša ući u taj svijet, ne znam kako mu otvoriti vrata a da sve ne porušim.

Sutra sam opet bila u tramvaju, upijajući nečiji miris parfema i razgovore nepoznatih ljudi. Kroz prozor bljeskaju reklame za ljubavne agencije. “Zašto sebi ne daš šansu?” pita me prijateljica Sanja nakon posla. “Nije to šansa, Sanja, meni je to poput stavljanja lažne fasade na staru kuću. Volim što jesam, ali ne znam voli li itko takvu ženu – sa borama od briga, ogrebotinama od padova i smijehom koji nije sladak, nego ponekad kiselo-gorak.”

Sanji se nisu svidjele moje riječi, ali pustila me. Jer zna da kad me uhvati ova tuga, treba mi samo dati prostora.

Nedjelja je donijela novi val pitanja: “Jesi li opet bila sama? Što ćeš kad ostariš? Djeca… znaš i sama, Nermina!”

U tim riječima gubim više od svog vremena. Nipošto nisam protiv obitelji. Imam ih, volim ih, ali za mene ljubav je odvraćanje od klišeja, a ne ispunjavanje forme da bih zadovoljila društvene okvire. Sjeća li se itko da ima ljudi koji mogu voljeti život čak i kad ponekad sve boli, i bez pokrića na prstenjaku.

Prošla sam godine gledajući prijatelje kako rade kompromise, ulaze u brakove iz straha, a budim se slažući si jutra bez tuđe sjene u krevetu. Možda zvuči tužno, ali ima dana kad mi ova sloboda ima okus domaće crne kave – žestoko, iskreno, s malo šećera.

Predugo sam slušala rečenice: “Nisam ja za tebe”, “Zastrašuješ me jer si previše svoja”, “Zašto ne popustiš?” Umorna sam od tih pokušaja uvjeravanja da je tuđi standard sreće jedini vrijedni. Nije mi krivo što sam na ovim prostorima, što moj jezik ponekad zvuči grubo, što još uvijek vjerujem da je bolje biti sam nego nemiran u tuđem zagrljaju.

Dino mi šalje poruku: “Možemo li opet na kavu?” Gledam ekran, podrhtavaju mi ruke. Ne znam odgovoriti, bojeći se novih pitanja na koja nemam odgovore. Bojeći se da će shvatiti da iza straha nema uvijek traume, ponekad je jednostavno mir. Možda je tajna mog ‘nepronađenog’ srca u tome što sam naučila voljeti vlastitu samoću, pa sam je prestala nuditi drugima.

Navukla sam kaput, duboko udahnula hladan zrak sa balkona. Pogled mi zastaje na vlastitom odrazu u prozoru. Kroz glavu mi prolazi misao: Može li čovjek biti istinski sretan ovako, bez ‘druge polovice’, ili nas je društvo uvjerilo da smo slomljeni bez nje?

Kažu: ‘Vrijeme leti.’ Možda, ali ne lete svi u istom pravcu. Što je važnije – istina pred ogledalom, ili mir u duši dok ostariš sam, ali svoj?

Hoće li mi život jednoga dana zamjeriti što sam birala sebe, ili će mi se, ipak, zahvaliti?