Na mostu prošlosti: Anka i tišina od četiri desetljeća

„Anka!”, odjeknulo je iza mene jasno kao kad je rozga osine zrak, a ja sam, bez daha, stala usred šetališta uz Miljacku. Zvuk tog glasa bio je dovoljno poznat da mi vilica zadrhti, a istovremeno toliko čudno bolan jer nisam ga čula četrdeset godina. Srce mi je užurbano udaralo, kruh za patke ispao mi je iz ruke kao da me netko u leđa udario. Zosia — moja šesnaestogodišnja unučica iz Zagreba, znatiželjnih očiju — povukla me za rukav. „Bako, ko je to?”, šaptala je nesigurno, skrivajući se za mojom jaknom, osjećajući i ona neku nelagodu iz zraka.

Zastala sam, a duša mi je bila rastrgnuta između dvaju svjetova: prošloga, što sam ga pokušala zakopati u pepelu rata, i sadašnjega, gdje sam baka, smirena, mudra žena koju svi vide tek kao okamenjeni oslonac. No u tom trenutku bila sam opet ona ista, naivna, mršava djevojka s Kosova Polja, s raspuštenom kosom, iščekujući da je netko pogleda na način na koji me tada gledao Tarik. I upravo je on, sada prosijedih sljepoočnica, ali očiju koje nisu zatomile ni vrijeme ni tišina, stajao tu pod starom lišćarom pored rijeke gdje smo jednom dijelili snove, prve poljupce i obećanja da ćemo zajedno otići sa Sarajevom u bolju budućnost.

“Anka, jesi li to stvarno ti?”, pitao je, s glasom što mu je pucao kao moje srce onog dana kad je nestao bez pozdrava. Osjetila sam da mi se ruke tresu i odmahnula sam Zosiji da se malo odmakne, jer nisam znala hoću li se rasplakati ili nasmijati – ili oboje u isti mah. “Jesam”, odgovorila sam, a srce mi lupalo toliko snažno da sam mislila da ga svi prolaznici čuju. Bokovi su mi gorjeli od sramote, ali i od dugonijete ljutnje: sjedila sam godinama kraj supruga Mirze, podizala Jasnu i Stipu sama jer rat nam je raznio život, a Tarik je prokockao naše snove odlazeći zauvijek, ili sam barem tako mislila.

“Dugo sam te tražio… dogodilo se što i sam znaš, ova prokleta vojska, izbjeglištvo, granice, mučne godine, ali…”, zastao je, a oči su mu preletjele preko mog lica kao da iscrtava svaki trag bora što ga je svojedobno možda i sam stvorio. “Ne moraš mi ništa objašnjavati”, presjekla sam. “Nisi pitao kad si odlazio, nemoj ni sada. Imam unučad, Mirza mi je umro prije tri ljeta, ali sam svoj život presložila bez tvojih riječi.”

Gledao me nijemo, a ja sam osjetila kako mi se osmijeh polako vraća; gorak, ali stvaran. Sa Zosiom pod rukom, osjetila sam hladan znoj na leđima. “Tarik, vrijeme nije ništa promijenilo. Ovdje je sve isto, samo nas više nema.”

Osjetila sam kako mu je teško: pogled mu je klizio po mojoj Zosiji. I prepoznao je, možda, one stare Jagode, pekare, mostove na koje smo se zaklinjali da ćemo doći s djecom. “Žao mi je, Anka. Još uvijek mislim na tebe. Nisam očekivao da će me duša toliko boljeti svih ovih godina.”

“Svima nama boli”, odgovorila sam tiho. “Ali djeci ne govorimo, bez obzira što srce vrišti.”

Zosia je stajala uz mene, čvrsto me držeći. Nad Sarajevom se nadvila teška plavet, s gorčinom i tjeskobom kakva se rijetko viđa osim na sredini Balkana — tu, gdje su pogledi brži od riječi, a suze se gube između ćevabdžinica i napuklih tramvajskih tračnica na Skenderiji.

Tarik je posegnuo k meni, ali sam odstupila pola koraka. U očima sam mu vidjela žaljenje koje je i mene proganjalo dugi niz godina. “Daj mi oprosti sada, Anka, zbog svake godine, zbog svake riječi što nisam izgovorio.”

Nisam mogla. Taj oprost je odavno bio potrošen na neprospavane noći dok sam slušala eksplozije, dok sam tražila mlijeko za djecu, dok sam kucala po vratima komšija, tihih i žalosnih kao i sama. “Nemam ti što oprostiti. Samo… možda jednom, u nekom drugom životu, kad budemo samo Anka i Tarik, bez svijeta koji nas dijeli na tvoje i moje.”

Okrenula sam se sa Zosiom i nastavila niz šetnicu, noseći u duši taj susret kao kamen, ali i kao dokaz da sam jača nego što sam ikad vjerovala. Zosia mi je, dok smo išle prema mostu, šapnula: “Bako, je li to bio tvoj stari dečko?” Nasmijala sam se, prvi put iskreno nakon dugo vremena. “Bio je, dušo. Ali nekad prošlost ne smijemo pustiti nazad, čak ni kad je zovemo imenom.”

Nebo iznad Sarajeva bilo je teško, ali mirno. Pitam se, ponekad, ima li smisla ikada tražiti odgovore u prošlosti ili je bolje naučiti voljeti slike iz sjećanja bez pitanja koja bole? Dragi moji, što biste vi uradili da sretnete svoju staru ljubav nakon svih tih godina — oprostili, pobjegli, ostali ili rekli ono što nikad prije niste smogli snage izgovoriti?