Između Dva Svijeta: Priča o Emi i Njezinoj Majci

“Ema, kad ćeš se već jednom uozbiljiti?” glas majke prekine tišinu subotnjeg jutra, dok prsti nervozno krckaju šalicu kave. Osjetim kako mi zaigrana kosa pada preko lica dok pokušavam skriti suze koje polako peku oči; iščeznula sam, ali u isto vrijeme ovdje, sjedim za istim stolom u malom stanu na Ilidži koji sam s majkom dijelila od djetinjstva. “Majka i ja, uvijek isti ples – njezina očekivanja i moji tihi buntovi.

Prva godina prava na fakultetu u Sarajevu bila je teža nego što sam očekivala. Iako su svi u mojoj obitelji vjerovali da će mi studij otvoriti vrata sigurnosti, meni su ta vrata svakoga dana bivala sve teža za otvoriti. Pogotovo pred kraj decembra, kad su počeli kolokviji, osjećala sam se kao da se gušim pod stotinama strana dosadnih knjiga, dok mi je srce željelo sasvim drugo.

Upoznala sam Luku na predavanju iz ustavnog prava. Imao je krupne, zamišljene oči i smijeh koji bi prekinuo svaki muk. Bio je iz Zadra, studirao je u Sarajevu na studentskoj razmjeni, a svaki naš susret bio je kao kad sunce osvijetli zatvorenu sobu. Počeli smo se viđati krišom – u kafićima iza Filozofskog, u malim ulicama Baščaršije gdje su mirisi ćevapa i zvukovi žubora s Baščaršijskog Sebilja skrivali našu tajnu. Jer znala sam, moja majka ne bi razumjela – Luka je bio “drugačiji”, nije bio iz naše zemlje, nije bio iz našeg dvorišta, kako je ona znala reći.

“Znala sam da će te fakultet pokvariti! Od kad si krenula, više te nema kući, samo te gluho doba vidim!” Vičem se, ali slova nikako da izađu iz grla. Samo pogledam nju, a ona mene, kao da oboje znamo da iza ovih riječi postoji puno više; spavaća soba ispunjena mojim knjigama i majčina samoća, moj bijeg iz stana i njezin strah da ću otići, nestati iz svega što zna.

Nedjeljna večer, telefon vibrira. Poruka od Luke: “Idemo van večeras? Rade svirku u onom kafiću kod Akademije.” Pročitam i osjetim toplo nešto u stomaku, nešto što me podsjeća da nisam samo kćerka, učenica, nego i Ema, osoba koja voli smijati se i slušati tuđe priče. Odlazim, lažem majci da imam seminarski. “Pazi na sebe, znaš već…” govori mi s vrata, a glas joj puca na kraju rečenice.

Svirka je glasna, Luka s gitarom, i dok pjeva stihove Olivera Dragojevića, osjećam da bih mogla ovako zauvijek. Ipak, na povratku kući, dok hodam prašnjavim hodnicima zgrade, osjećam težinu laži i krivnje. Majka sjedi budna, čeka me. “Ema, s kim si to opet bila? Znaš li kakve su djevojke s lošim društvom završile?” Zastanem. Zakoluta mi je srce. “Mama, Luka nije loš, to je moj život, nisam više klinka!”

Tu večer prvi put povičem na majku. Izgovorim sve čega sam se bojala: da sam umorna od njezinih očekivanja, od straha da neću ispuniti njezinu priču. A ona, mala ali jaka žena, samo se slomi pred mojim riječima. “Znaš li ti kako je biti sama? Znaš li kako je kad ti sve nestane, pa ti samo dijete ostane kao svijeta crta?”

Tišina nas razdvaja na dane; u kući kao da nitko ne stanuje. Odlazim na fakultet, vraćam se kasno. Majka šuti, ja šutim. Luka postaje moj bijeg. Toliko se dajem toj ljubavi da zaboravim na sve drugo – na ispite, na stare prijateljice, na majčine suze.

Jedne večeri, Luka mi javlja da mora natrag u Zadar; obitelj, obaveze, život koji ne čeka. “Dođi sa mnom,” predlaže, a mene obuzima panika. Pustiti sve, ili ostati? “Ne mogu,” šapnem, “ne mogu te ostaviti, mama.”

Tog dana kad je Luka otišao, svijet mi je postao manji. U sobi prepunoj knjiga i mirisa stare kave, majka me pitala: “Hoćeš li ikad biti sretna, Ema?” I nisam znala odgovor. Nisam znala voljeti bez straha, niti pobjeći bez grižnje savjesti. Prijemni sam položila ispodprosječno; znam da je razočarana, ali ništa ne izgovara. Samo mi kuha čaj, presložene nježnosti umjesto riječi.

Kroz naredne mjesece, odvija se naš tihi rat ljubavi i nesporazuma. U subotu navečer sjedimo jedna naspram druge. “Znaš, ti si moje dijete, ali nisi moje vlasništvo. Samo… sjećaš li se kakve smo bile kad si bila mala, Ema? Bila si hrabra i glasna i nikad ti nije bilo teško pitati ono što trebaš.” Zaplačem. Kažem joj kroz suze da ne znam tko sam postala, da sam negdje između tuđih želja i svojih malih snova.

Osjećam kako se nešto ipak mijenja: majka mi dozvoljava više prostora, ali i više razgovora. Više ne pitam samu sebe čiju priču trebam živjeti. Polako, gradim svoj put – možda kroz bol, ali i sa snovima koje biram ja. Doduše, svakog jutra dok gledam kroz prozor na Maglajskoj, upitam samu sebe tiho: “Je li moguće biti sretan bez da nekoga izgubiš? Može li se voljeti, a ne povrijediti one koje najviše voliš?”