“Nemoj sad, molim te…” — a onda mi je stigla poruka koja me skroz slomila

“NEMOJ MI TU GLUMIT’ ŽRTVU, AJDE!” čujem mamu kako viče iz dnevnog, a ja stojim kraj štednjaka i miješam varivo ko da mi o životu ovisi. Ruke mi se tresu, a varivo kipiiii… i ja samo mislim: super, baš mi još fali da mi i grah eksplodira po pločicama. 😭

Tata sjedi za stolom i šuti. Onaj njegov pogled u prazno, kao da gleda kroz zid u Njemačku. Brat Dino se smijecka s kauča i dobacuje: “Ma pusti je, stara, vidiš da je drama queen.” Dino, hvala ti, stvarno. 🙃

A ja? Ja sam doslovno pukla.

“Ne glumim ništa! Samo ne mogu više da se pravim da je sve normalno!” kažem, i glas mi pukne na pola rečenice. Osjećam onu knedlu u grlu, onu balkansku, što te uguši i kad si najjači.

Mama: “Šta nije normalno? Jesmo te hranili? Jesmo te školovali? Jesmo ti kupili jaknu kad si trebala?”

I onda me pogodi taj osjećaj krivnje, ono kad te roditelji ubiju argumentom ‘kupili smo ti jaknu’ i ti ispadaš nezahvalno dijete iako ti se život raspada. 😅

Ja samo kažem: “Nije stvar u jakni, mama…”

U tom trenutku mobitel na pultu zapišti. Jedna poruka. Nepoznat broj.

Otvorim… i bukvalno mi se smrači.

“Znam gdje si. Ne pravi se luda. Reci Miri istinu ili ću ja.”

Miri.

Moja najbolja prijateljica Mira. Ona koja mi je držala kosu kad sam povraćala od onog jeftinog vina u Makarskoj. Ona koja mi je slala pare kad nisam imala do kraja mjeseca. Ona koja mi je govorila: “Samo ti, mala, samo hrabro.”

A ja… ja sam joj zadnjih mjesec dana lagala u facu.

Tata konačno digne glavu: “Šta je sad?”

Ja ne znam ni šta da kažem. Samo gledam u ekran ko tele u šarena vrata.

Mama dođe do mene, zgrabi mobitel iz ruke (klasika), pročita poruku, problijedi i kaže: “KO TI JE OVO POSLAO?”

Dino se odmah ubaci: “Daj pokaži.”

Ja: “Ne.”

Mama: “Aha! Znači imaš šta krit!”

I onda kreće cirkus. Mama se dere, tata se diže i nervozno šeta, Dino snima mene s onim svojim glupim smiješkom i kaže: “Ovo ide na story.”

“Dino, majke ti, ubij se… mislim nemoj, ali skloni to!” vičem, i već plačem. 😭

Tata mi tiho kaže: “Kćeri, ako si nešto zeznula, bolje da mi kažeš sad, nego da saznamo od drugih.”

I tu me slomi taj “od drugih”. Jer upravo to se sprema.

Istina je… (i sad mi je muka dok pišem)… Mira je s Edinom već tri godine. A ja sam prije mjesec dana, nakon jedne glupe noći, završila u autu s Edinom na parkingu kod Konzuma u 23:47, jer “trebalo je samo da me odbaci kući”.

Ma da, odbacio me… na suvozačko sjedište. 😐

I nije bilo “romantično”. Bilo je jadno, nervozno, šutnja, pa on: “Nemoj nikom, molim te, Mira ne bi preživjela.”

A ja, budala, klimam glavom i glumim da nisam osoba koja izdaje nekog ko joj je sve.

Od tada živim ko da mi na čelu piše “IZDAJNICA”. Svaki put kad Mira pošalje glasovnu: “Jesi dobro?” ja se smrznem. Kad me zove na kafu, ja izmišljam temperaturu, tetku iz Austrije, kvar na bojleru… sve.

I sad ovaj broj.

Mama sjedi na stolicu i kaže: “Pa dobro, jel ti normalna? Mira ti je ko sestra!”

Tata samo šuti. To je najgore. Kad tata šuti, znaš da je ozbiljno.

A meni mobitel opet zapišti.

“Imam screenshotove. Imaš do večeras.”

Ja sam doslovno osjetila kako mi srce lupa u ušima. Počela sam se tresti, varivo se u međuvremenu zalijepilo, kuhinja smrdi na zagoreno, a ja razmišljam: da li ja sad zovem Miru i priznam? Ili čekam da ona sazna od nekog random broja i mrzi me do kraja života?

Dino se, naravno, pravi pametan: “Ma samo reci da je to laž, svi lažu danas.”

Mama ga pogleda: “Šuti, Dino, ti ne znaš veze.”

I onda se Dino uvrijedi i ode u sobu lupajući vratima, kao da je on žrtva. Balkan u tri poteza. 🙃

Ja sam izašla na balkon da udahnem zrak, al’ ni zrak ne pomaže. Susjeda Fata iznad istresa stolnjak i kaže: “Šta je, dijete, opet drama?”

Ja samo: “Ma ništa, Fato, sve super.”

A unutra mi se sve ruši.

Najgore je što ja Miru stvarno volim. I Edina ne želim ni vidjet. Ali šta to sad vrijedi? Jedna noć i gotovo. I sad mi neko drži nož pod grlom, a ja sam sama sebi to napravila.

Ne znam kako ovo završava, iskreno. Samo znam da mi je muka i da mi je žao… i da se bojim njenog pogleda kad sazna.

Šta bi vi napravili na mom mjestu? Da li istina uvijek oslobađa… ili nekad samo uništi ono malo što je ostalo?