Ostarjela majka traži smisao: Što mi je ostalo nakon što su me djeca zaboravila?

“Ne mogu vjerovati da me ni danas nitko neće nazvati”, promrmljam sama sebi gledajući kroz zamagljeno staklo stare kuhinje dok vani rominja sitna kiša. “Marija, nisi valjda opet zaboravila uzeti lijek?” sama sebi već pola sata ponavljam pitanje, koliko iz brige, toliko iz navike stalnog preispitivanja. Ruke mi se tresu, a tek su devet sati ujutro. Miris jučerašnje juhe još se zadržava u maloj, ali uvijek uređenoj kuhinji gdje sam nekad slušala dječji smijeh i Mirjanine nestašne komentare dok mi je, s previše soli, miješala juhu.

Ta tišina danas boli više nego reumatizam u koljenima.

Stjepan bi sigurno sada rekao: „Ma, dobri su oni, samo su svi zaposleni. Ne brini, doći će.“ Tako je uvijek govorio moj pokojni muž. Bila sam mu vjerna četrdeset godina, a od toga sve sam podredila djeci. Mirjana i Nikola, njih dvoje. Sva moja svjetlost i smisao.

„Mama, moram žuriti, kasnim na posao, čujemo se za vikend, može?“ rekla je Mirjana prošlog četvrtka, i već deveti vikend nitko ne dolazi. Zvala sam je još nekoliko puta, ona kratko odgovara porukom: „Sve ok, puno posla, ljubim te.“ Nikola iz Zagreba još rjeđe zove. On, koji je nekad, držeći me za ruku, obećavao da me nikad neće ostaviti samu. „Mama, ti si moja kraljica,“ govorio je, a ja sam mu vjerovala.

Zar sam zaista sve ovo zaslužila, nakon toliko neprospavanih noći, kad sam zakrpala njihove stare čarape, ostajala budna kad bi imali temperaturu, skupljala kunu po kunu za njihove nove patike? A sada sjedim u fotelji, gledam u praznu šalicu kave i pitam se jesam li previše dala, jesam li ih previše voljela.

„Marija, moraš biti jaka“, govorila mi je susjeda Vesna, koja sada dolazi samo kad joj treba posuditi šećer ili uzeti kolačić. Nitko se ne sjeća da i meni treba nešto. Baš prije dva mjeseca ostalo mi je samo 50 eura do kraja mjeseca nakon što platim struju, vodu i lijekove. Za hranu sam išla u crkvu, one nedjelje kad su dijelili pakete siromašnima. Pokupila sam malu kesu ulja, riže i nekoliko jabuka i hodala doma skrivajući lice, sram me je bilo da me netko od poznatih vidi.

Radio je na stolu, tiho svira Oliver: „Vraćam se majci u Dalmaciju.“ Tiho plačem – gdje sam pogriješila, pa moja se djeca ne vraćaju. Ako dođu, to je na pet minuta, uz onu nervoznu promjenu pogleda kad ih pitam kako su unuci. „Sine, kako mali Ante u školi?“ – „Mama, nemam sad vremena, pričat ćemo drugi put.“

Znam, život nije pošten. Ali zar nije trebalo biti lakše? Zar nije smisao života vidjeti kako ti unuci odrastaju, osjećati ruku kćeri na ramenu, čuti smijeh u kući? Sada stalno gledam kroz prozor; svaki zvuk na stubištu trgne mi srce, čekam da mi netko pokuca, dođe sretnih lica kao nekad. Sjetim se davnih dana u Tuzli, kad su dolazila pisma i karta za bus značila sve. Danas imam mobitel, internet, sve… ali nitko i dalje ne zove.

Imala sam sve: Stjepana, djecu, skromni dom… On je otišao naglo. Infarkt, hladna bolnica, ja sama. Djeca su tada bila uz mene, ali samo tih prvih tjedana. Pokušala sam biti jaka. Govorila sam im: „Vi živite svoje živote, ja ću se snaći.“ I sama sam vjerovala da mogu. Sav novac koji smo imali otišao je na grobno mjesto, troškove bolnice i Mirjanin kredit za stan. „Mama, pomogni mi još malo, samo dok se ne stegnemo“, molila je. Nikoli sam dala zadnje zalihe kad se razvodi, „Sine, lakše ćeš prebroditi ako ne moraš za novac brinuti.“ Pa sada, u sedamdesetoj, okrećem svaku kunu.

Najviše boli šutnja. Ona, kad me ne trebaju. Neki dan sam skupljala boce po kontejneru, kriomice, daleko od zgrade. Stidjela sam se sama sebe – zar je to sudbina žene koja je cijeli život šila, kuhala, borila se za svoje? Prošla sam rat, izbjeglištvo, povratak… A sad me najviše boli – usamljenost.

Pokušavam naći smisao u svakodnevici. Gledam TV, gledam serije o tuđim životima i zapitam se: „Pa ni oni nisu sretniji od mene.“ Onda se sjetim Ane iz susjedne zgrade, koja svaki dan kuha za svoju djecu i unuke. Nikad nije sama za stolom. I uzme me ljubomora, pa se istovremeno posramim. „Možda sam i ja pogriješila, možda sam bila stroga? Ne, uvijek sam praštala. Jesu li moji jednostavno zaboravili kako je majka sve dala?“

Ponekad nađem snagu pa Mirjani napišem poruku: „Draga, čuvaj sebe i djecu, mama te voli.“ I uvijek napišem – voli. Nikada ne zamjeram, ne tražim. Da ne ispadne da ih podsjećam na svoju tugu, da ne budu tužni. I svaki put se nadam – možda baš danas zazvoni telefon.

Noći su najgore, kad sanjam Stjepana i ona jutra kad smo zajedno pili kavu u dvorištu u Sarajevu, kad bi naši mali trčali po travnjaku, Nikolina koljena uvijek krvava, Mirjana zanesena pričanjem. Tako su brzo odrasli. Ja starim, a oni su stalno daleko. Bojim se reći nekome koliko mi zapravo nedostaju. Bojim se priznati da mi je teško staviti komad kruha na stol.

I zato svako jutro, kad otvorim oči, pitam se: ako svi sve daju djeci, zašto na kraju tako često ostanemo sami? Jesmo li krivi mi roditelji, što nismo vidjeli gdje ih gubimo? Ili su vremena postala prebrza za ljubav i prisnost?

Možda netko pročita moju priču i zapita se kad je zadnji put pozvao svoju majku. Jer, kad sve prođe, ostaje samo tišina.

I sada, dok pišem, gledam vrata i želim pitati cijeli svijet: Je li ljubav majke osuđena na zaborav kad postane stara i nemoćna? Ima li netko snage reći – ja te trebam, mama?