Godinama sam u Rimu čekala da me djeca nazovu, a onda sam u jednoj tišini shvatila istinu koju nijedna majka ne želi priznati
Telefon je zazvonio baš kad sam drhtavim rukama skidala lonac s vatre, a srce mi je tako jako udaralo kao da već zna da s druge strane nije ljubav, nego još jedna obaveza upakirana u nekoliko hladnih rečenica. Stajala sam nasred svoje male kuhinje u Rimu, dok je vani padala sitna kiša, i gledala u ekran kao da će mi samo ime mog sina ili kćeri vratiti ono što sam godinama izgubila.
“Mama, jesi dobro?” čula sam glas svoje kćeri Ivane.
Dobro. Ta riječ mi je godinama gorjela u grlu.
“Jesam, dušo”, slagala sam tiho. “Kako si ti?”
“U gužvi sam, samo sam te nazvala da vidim treba li ti što. Moram brzo, Marko me čeka.”
Naravno da mora brzo. Uvijek netko čeka. Samo ja čekam predugo.
Zovem se Agata. Imam šezdeset i osam godina i već petnaest godina živim sama u Rimu, u stanu na četvrtom katu jedne stare zgrade blizu Tibera. Kad sam se kao mlada žena udala za Antu iz okolice Mostara, mislila sam da ćemo gdje god odemo ponijeti dom sa sobom. Donijeli smo iz naših krajeva navike, govor, miris sarme nedjeljom, kavu koja se pije polako i onu tvrdoglavu šutnju kojom se u našim obiteljima često skrivala i ljubav i bol.
Imali smo dvoje djece, Ivanu i Tomislava. Odrasli su između dva svijeta: kod kuće smo pričali naški, a vani talijanski; ljeti smo išli u Dalmaciju i Hercegovinu, a zime provodili u magli i vlazi rimskih ulica. Radili smo sve što smo mogli. Ante je radio na građevini, ja sam čistila urede, čuvala starije ljude, peglala tuđe košulje da bi moja djeca imala bolje od nas.
Kad je Ante umro, sve je utihnulo. Ne odjednom, nego podmuklo. Prvo je utihnula kuća bez njegovog kašlja, pa ručak bez njegovog: “Agata, dodaj kruh”, pa večeri bez zvuka televizora koji je pojačavao do besvijesti. A onda su utihnula i djeca.
U početku sam ih opravdavala. “Imaju svoje živote”, govorila sam sestri Mariji u Zadru.
“Agata, nemoj ih braniti baš uvijek”, rekla bi ona. “Djeca jesu zauzeta, ali majka se ne zove usput.”
Ljutila sam se na nju. Lakše je bilo ljutiti se nego priznati da je možda u pravu.
Tomislav živi u Milanu. Radi u firmi, stalno putuje, uvijek na sastancima. Kad se javi, pita me isto: “Mama, uzimaš li lijekove? Jesi platila režije?” Kao da sam postala popis obaveza, a ne žena koja ga je noćima nosila kad je imao temperaturu. Ivana je ostala u Rimu, ali i ona je daleko kao da je na drugom kraju svijeta. Ima muža, djecu, kredit, posao u trgovini. Sve razumijem. Samo ne razumijem kako se ljubav može svesti na poziv od tri minute.
Jedne nedjelje postavila sam stol za četvero. Sama. Izvadila sam vezeni stolnjak koji sam donijela iz Bosne prije više od trideset godina, skuhala juhu, ispekla piletinu s krumpirom, napravila kolač s jabukama jer je to Tomislav uvijek volio. Znala sam da neće doći. Nitko nije rekao da dolazi. Ali srce majke je glupo, ono se hrani nadom i kad razuma više nema.
Oko dva popodne nazvala sam Ivanu.
“Dušo, jesi možda slobodna da dođeš na ručak?”
S druge strane tišina, pa šapat.
“Mama, trebala si ranije reći. Mi smo kod Markovih roditelja.”
Mi. Uvijek neko drugo mi, nikad više ja i ona.
“Dobro”, rekla sam. “Samo sam mislila… ništa.”
“Nemoj se ljutiti, molim te. Znaš kakva je situacija.”
Kakva situacija? Da sam živa, ali višak?
Kad sam spustila slušalicu, sjela sam za stol i gledala u četiri tanjura. U jednom trenutku učinilo mi se da čujem Antin glas.
“Agata, skloni to. Ne ponižavaj se.”
“Kako da se ne ponižavam?” prošaptala sam praznoj sobi. “To su moja djeca.”
Te večeri Tomislav je poslao poruku: “Sretan ti blagdan unaprijed ako se ne čujemo.”
Unaprijed. Kao da se i ljubav može odraditi unaprijed.
Nisam mu odmah odgovorila. Prvi put nisam. Cijelu noć nisam spavala. Gledala sam u strop, slušala kako susjeda iznad mene vuče stolice, kako prolazi kasni autobus, kako kiša udara po limu na balkonu. I mislila sam gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše štedjela? Jesam li ih naučila da majka uvijek čeka, uvijek oprašta, uvijek razumije?
Sutradan me nazvala Ivana, nervozna.
“Mama, zašto se ne javljaš Tomislavu?”
“A zašto bih se javila?”
“Pa brine se.”
Naslonila sam se na zid i osjetila kako mi naviru suze.
“Ne, Ivana. On kontrolira. To nije isto. Briga pita: ‘Mama, kako ti je duša?’ A vi mene pitate samo jesam li živa i jesam li platila račune.”
Dugo je šutjela. Toliko dugo da sam pomislila da je prekinula.
“Nije fer da to kažeš”, promrmljala je.
“A je li fer da ja nedjeljom kuham za prazne stolice? Je li fer da brojim vaše pozive kao da su milostinja?”
Tad je zaplakala. Prvi put nakon mnogo godina čula sam u njenom glasu ono dijete koje me nekad grlilo oko struka.
“Mama… nisam znala da je tako loše.”
“Nisi znala jer nisi pitala”, rekla sam, i te su me riječi boljele više nego nju.
Neću lagati, ni tada se ništa nije čudesno promijenilo. Djeca nisu odjednom postala drugačija, niti su nadoknadili godine moje šutnje. Ali taj razgovor je razbio nešto trulo među nama. Tomislav me iste večeri nazvao. Nespretno, ukočeno, kao čovjek koji ne zna kako prići vlastitoj majci kad shvati da ju je godinama volio izdaleka.
“Mama… oprosti ako sam bio hladan. Mislio sam da ti tako pomažem.”
“Meni ne trebaju samo lijekovi i režije, sine”, rekla sam. “Treba mi da me se sjetite dok sam još ovdje.”
S druge strane čula sam uzdah, težak i sramotan.
Od tada ponekad dođu. Ne uvijek. Ponekad me razočaraju opet. Ali više ne šutim. Naučila sam da i majka ima pravo reći da je usamljena, da je boli, da nije komad namještaja koji stoji u kutu dok djeca žive svoje živote.
I danas sjedim kraj prozora svog rimskog stana, gledam ljude kako žure pod kišobranima i mislim koliko nas ima koji starimo tiho, čekajući da nas se netko sjeti bez podsjetnika.
Recite mi, jesam li predugo šutjela i sama naučila djecu da mogu bez mene? I koliko majki večeras sjedi za stolom s jednim tanjurom viška, praveći se da ih to ne boli?