Ponizili su me jer sam dosao metroom na obiteljsku veceru… a nisu imali pojma tko im je kupio dug

Vec u liftu sam znao da ce biti cirkus. Onaj miris skupog parfema i tisine koja te guta, a ja drzim u ruci bocu vina iz Konzuma, jer sta cu… nisam dosao glumit Instagram.

Mama me zvala sat vremena prije: “Sine, molim te, obuci nesto normalno. I nemoj dolazit u onoj staroj Skodi, ljudi gledaju.”
Rekao sam joj: “Ma ne brini, necu ni Skodom.”
Nisam lagao. Dosao sam metroom.

Izadem iz metroa, prodem pored onih SUV-ova sto izgledaju ko da su pojeli cijeli moj kvart, i vec vidim pred zgradom tetka Gordana i njen muz Dragan, on u sakou, ona s frizurom ko da ide na svadbu, ne na veceru.

Gordana me pogleda od glave do pete i kaze: “Aaa, Enise, ti si dosao… kako ono… javnim prijevozom? Pa dobro, svaka cast, e.”
Ona “svaka cast” sto ubode ko igla.
Dragan se nasmije: “Ma pusti, to je sad moderno. Ekologija. Samo jos fali da dodje romobilom.”

Ja se nasmijem onako kroz zube: “A sta fali metrou? Bar ne trazim parking ko vi 40 minuta.”
Mama me odmah povuce u stranu cim smo usli: “Jesi normalan? Nemoj se prepirat. I molim te, nemoj spominjat posao. Ne treba.”

A posao… e, posao je bas ono sto mi je zadnjih mjesec dana okrenulo zivot naopacke.

Za stolom vec sjede svi: sestricna Marija s novim deckom (naravno, “poduzetnik”), ujak Zoran koji stalno prica o “vezama” i “projektima”, i naravno, babа Kata koja samo suti i gleda kao da broji tko ce prvi puknut.

Tek sto sam sjeo, Marija mrtva-hladna: “Pa Enise, nisi valjda opet bez auta? Kako ti uopce zivis u ovom gradu bez auta, stvarno…”

Ja gutam knedlu i kazem: “Normalno. Noge, metro, malo taksi kad bas moram.”
Decko joj se ubaci, sav vazan: “Ma da, al to ti je ono… kad nemas obaveza. Kad si u ozbiljnom poslu, ne mozes ti tako.”

Ujak Zoran dize casu: “Ajde, bar je dosao. Prosli put nije mogao jer… kako si ono rekao… ‘radim do kasno’? Aha.”

Osjetim kako mi se lice zagrijava. Ne od vina. Od onog osjecaja da te ljudi gledaju kao da si neka greska u obitelji.

Mama pokusava okrenut na salu: “Ma nas Enis je uvijek bio svoj.”
Gordana odmah: “A da, svoj… samo malo tvrdoglav. Da je slusao, vec bi imao stan, auto, zenu…”

Ja se nasmijem: “Tetka, imam stan.”
Ona se trzne: “Imas? Gdje? U najmu ili…?”
Ja: “Moj.”
Dragan se nakašlje: “Pa dobro… nije valjda kredit?”

E tu mi se vec dignuo tlak, ali sam sutio. Jer da im kazem istinu, nastao bi muk koji se cuje do tramvajske okretaljke.

U jednom trenutku ujak Zoran krene pricat, sav nervozan, kako mu firma “trenutno” ima mali problem s likvidnoscu.
“Ma nista strasno,” kaze on, a ruka mu drhti dok reze meso. “Samo banka pritisce, neki dugovi, kamata… ma znas ti to.”

Marija odmah: “Ma rijesit ce tata to. On uvijek sve rijesi.”

Ja samo pijem vodu i gledam tanjur. U glavi mi se vrti onaj mail od prije dva tjedna, kad sam potpisao da kupujem paket potrazivanja. Njihov paket. Njihov dug. Pod drugim nazivom, preko firme, sve cisto i legalno.
Nisam to radio iz osvete. Bar ne skroz. Vise… iz zastite. Da ih ne rasture ovi lesinari.

Dragan odjednom baci: “Ma samo da nije onaj novi investitor. Cuo sam da je neki tajanstveni tip kupio pola dugova po gradu. Navodno ne prasta nikom.”

U sobi tišina na sekundu. Babа Kata samo kaze: “Eeee, djeco… dug je kao rak. Ne vidis ga dok te ne pojede.”

I onda, kao da je sudbina htjela, ujak Zoran pogleda mene i, mrtav ozbiljan, kaze:
“Enise, ti se razumijes u te financije. Ti si… kako ono… analiticar? Mozes ti meni reci, jel moguce da taj investitor sutra dodje i uzme mi sve?”

Svi se okrenu prema meni. I mama. I tetka. I Marija. Svi odjednom zainteresirani za mene, covjeka koji je dosao metroom.

Ja spustim vilicu. Osjetim kako mi srce lupa. I samo kazem, mirno:
“Zavisi tko je taj investitor. Neki vole ponizavat ljude. Neki samo zele da se stvari vrate pod kontrolu.”

Tetka se nasmije, opet onako odvratno slatko: “Ma ti bi bio investitor? Ajde, molim te… ti ni auto nemas.”

Ja je pogledam i kazem: “Nemam auto jer mi ne treba. Al imam nesto drugo.”

Mama me pogleda kao da osjeca da ce sad eksplodirat nesto. Ujak Zoran vec blijedi.

Telefon mi vibrira u dzepu. Poruka od odvjetnika: “Ugovor zavrsen. Sutra saljemo obavijest duzniku.”
Duzniku.
Mom ujaku.

Progutam knedlu i kazem tiho, dovoljno da cuju svi:
“Ne brinite. Taj ‘tajanstveni’ investitor… zna vas. I vec je odlucio sta ce.”

I onda… nastane ona tišina. Ona balkanska tišina prije nego sto krene vika, suze ili bacanje salate.
Marija spusti casu. Dragan prestane zvakat. Mama se uhvati za rub stola.

A ja sjedim tu, u kosulji kupljenoj na akciji, dosao metroom, i prvi put u zivotu imam osjecaj da zapravo ja drzím karte.

Samo… jel stvarno pobjeda kad moras ucit vlastitu obitelj postovanju na najgrublji moguci nacin?
Sta biste vi napravili na mom mjestu… reci istinu odmah ili pustit da sutra sami saznaju?