Boženina četiri stana i naš krov nad glavom

“Jel’ ti mene zezaš, Božena?” — to mi je izletjelo prije nego sam uopće skužila da vičem. Stojimo u našem hodniku, onom istom gdje smo kao klinke lijepile plakate i krale mamine kolače iz te stare limene kutije. Mama drži rub stola kao da će se onesvijestit, a Božena… Božena stoji s onim papirom u ruci ko da je došla naplatit parking, ne otet kuću.

Došla je bez najave, u štiklama, s torbom i ozbiljnom facom. Kaže: “Ja sam odlučila. Kuća ide na prodaju. Ili se iselite ili ćete sudski.” Kao da priča o nekoj šupi u Gornjoj Dubravi, a ne o našem domu.

I sad najbolji dio — moja sestra već ima ČETIRI stana. Četiri. U Zagrebu i jedan na moru, onaj gdje se slika za Instagram uz caption “malo mira” 🙃. I svejedno joj je malo.

Mama je jedva izustila: “Božena, dite, pa šta će ti još?” A ona: “Meni treba sigurnost.” SIGURNOST. Dok mi gledamo gdje ćemo, podstanari s 50 godina, u državi gdje ti najam pojede pola plaće i još ti gazda kaže da ne smiješ imat mačku jer “smrdi”.

Pokušala sam normalno: “Božena, ajde sjedi. Pričaj. Šta ti je?”
Ona: “Ne glumi psihologa. Ja imam pravo na svoj dio.”
Ja: “Imaš pravo, ali imaš i obraz. I sestru. I mater.”
Ona se samo nasmije, onako kratko, bez oči: “Emocije ne plaćaju račune.”

U tom trenu mi je sve proključalo. Nisam ni skužila kad sam krenula nabrajat: kako je mama dizala kredit da njoj plati faks, kako joj je tata (Bog mu dušu prosti) ostavio auto, kako smo joj čuvali djecu kad je “bila pod stresom”. A ona sad dođe i kaže da ćemo mi van.

I onda se ubaci njen muž, Dario, koji je cijelo vrijeme šutio ko fikus. Samo promrmlja: “Pa potpišite to, lakše vam je.” LAKŠE. Da, super, potpisat ćemo da budemo beskućnici, šta fali.

Mama je počela plakat, ono tiho, kako samo naše mame plaču kad ne žele da ih itko vidi slabe. I meni je srce puklo. Rekla sam: “Mama, idemo u sobu.” A Božena dobaci: “Nemoj dramatizirat, nije smak svijeta.”
Nije smak svijeta… samo smak obitelji.

I sad, kao u nekoj lošoj sapunici, sutradan mi dolazi preporučena pošta. Opomena pred tužbu. Znači nije blef. Stvarno ide do kraja. Ja sjedim na stepenicama pred kućom, držim taj papir i smijem se od muke. Ono, HA-HA, bravo život.

Odem do odvjetnika, čovjek me gleda ko da sam mu donijela sto kuna i problem od sto tisuća eura. Kaže: “Gospođo, pravno gledano…” — i tu mi sve jasno. Pravno gledano, mi smo broj. Emotivno gledano, mi smo prah.

Najgore mi je što sam sinoć našla stari album. Nas dvije male, u istim pidžamama, smijemo se i grlimo. I sad mi ta ista osoba hladno potpisuje da mi uzme krov. Jel’ moguće da se čovjek toliko promijeni ili je oduvijek bilo u njoj nešto… samo mi nismo htjeli vidjet?

I da, znam da će netko reć: “Ma posvađale ste se oko imovine, klasika.” Ali kad ti sestra, koja ima sve, dođe uzet i ono malo što ti je ostalo… to nije klasika. To je nož, onaj obiteljski, koji boli duže od bilo kakvog tuđeg.

Ne znam više šta je gore — to što nas želi izbacit ili to što pri tome izgleda potpuno mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Šta bi vi napravili da vam rođena sestra uzme kuću dok već ima četiri stana? Jel’ ja pretjerujem ili je ovo stvarno dno dna?