Bivši muž ne želi uzeti našeg sina, ali mi ni ne da da krenem dalje

Kiša lupa po prozoru ko da mi se ruga, a ja sjedim za kuhinjskim stolom, gledam u mobitel i čekam da se bivši konačno javi. Mali Marijan pored mene crta neku kuću s ogromnim dimnjakom i kaže: „Mama, ovo je naša kuća kad bude sunce.” I ja se nasmijem onako na pola, jer mi dođe i da ga zagrlim i da se rasplačem u isti sekund.

Zovem Alena. Bivši muž. Otac mog djeteta. Onaj koji na papiru ima obaveze, a u stvarnom životu ima… izgovore.

„Alo?” javi se on, hladan, kao da zovem vodovod, a ne čovjeka s kojim sam dijelila krevet i kredit.

„Alene, jel’ možeš ovaj vikend uzet Marijana? Imam smjenu i Andrija bi—”

Nisam ni završila, a on odmah: „Ne mogu.”

„Kako ne možeš? Pa dogovorili smo se. Imaš ga svako drugi vikend.”

„Ne mogu, imam nešto.”

„Šta imaš? Opet ‘nešto’? Jel’ to ‘nešto’ PlayStation ili kafana?” izleti mi, jer nisam više sveta Marija, majke mi.

On se nakašlje i kaže: „Ne seri. I neću da ti taj tvoj Andrija glumi tatu.”

E tu mi se zacrnilo pred očima. Dakle, čovjek ne želi uzet vlastito dijete, ali će mi naređivat ko smije biti uz njega.

„Alene, ti ga ne viđaš kako treba. Kad dođeš, doneseš mu čokoladu i odeš. Andrija je tu svaki dan. Pomaže mu oko zadaće, vodi ga na trening, sluša ga kad priča o dinosaurima sat vremena…”

„Ne zanima me. Ja sam mu otac.”

„A kad si zadnji put bio otac, reci mi? Kad si ga vodio doktoru? Kad si ostao s njim kad je imao temperaturu? Kad si ga uspavao?”

Tišina. Ona ružna, teška. Čujem samo kišu i Marijanovo šaranje flomasterom.

Alen onda kaže: „Neću da ga puniš glavom. Neću da mi dijete zove drugog ‘tata’.”

„On nikad nije rekao ‘tata’ Andriji. Zove ga Andrija. A znaš šta je rekao meni sinoć? ‘Mama, zašto tata uvijek kaže da će doć pa ne dođe?’”

Tu mi glas pukne. Mrzim kad mi glas pukne, osjećam se ko da gubim bitku, a zapravo se samo raspadam.

On samo promrmlja: „To su tvoje priče.”

U tom trenutku Marijan digne glavu i kaže: „Mama, jel’ tata dolazi po mene?” Onako tiho, kao da se boji odgovora.

Ja okrenem glavu da Alen ne čuje kako gutam knedlu. „Još ne znam, dušo.”

A Alen preko telefona: „Šta mu govoriš?”

„Šta mu govorim? Ništa! Dijete pita!”

„Slušaj,” kaže on, onim tonom kao da opet ima kontrolu nad mojim životom, „ako taj tvoj bude glumio oca, vidimo se na sudu.”

Sud. Ta riječ mi je sjela na prsa ko betonska ploča. Kao da već nisam dovoljno iscrpljena. Kao da mi nije dosta što sama vučem i ruksak i kese iz prodavnice i brige i njegovo odsustvo.

U kuhinji smrdi na mokre jakne i na nervozu. Andrija je u dnevnoj, čujem ga kako pere suđe jer je vidio da sam na rubu. Ne miješa se, ali je tu. I to „tu” mi znači više nego sve Alenove velike riječi.

Nakon što sam spustila slušalicu, samo sam sjedila. Marijan mi priđe i stavi crtež na stol: kuća, sunce i tri stick-figure. Ja, on i Andrija. I sa strane mali oblačić s kišom.

„Ovo je kad tata ne dođe?” pita.

Ja klimnem, a suze mi krenu same. „Da, ljubavi.”

Andrija dođe, sjedne pored mene i tiho kaže: „Neću ja nikome uzimat mjesto. Samo hoću da mali bude ok. I da ti dišeš.”

I tu mi je bilo najgore i najljepše u isto vrijeme. Jer sam shvatila koliko sam se umorila od dokazivanja nekome ko ne dolazi… a ipak misli da ima pravo da upravlja.

Ne znam šta je gore: kad te čovjek ostavi, ili kad te ostavi, ali ti i dalje stoji na vratu ko mokar šal.

Šta biste vi napravili na mom mjestu? Jel’ normalno da neko ne želi biti roditelj, ali ne da ni drugima da pomognu… ili ja ludim od svega ovoga?