Imam pedeset i pet godina i više ne želim živjeti po tuđim pravilima: svakog vikenda moja kuća postajala je tuđi dom

Stajala sam u svojoj kuhinji, u staroj majici, s krpom u ruci i knedlom u grlu, dok su iz dnevnog boravka dopirali dječji vriskovi, lupanje autićima po parketu i glas moje pastorke koja je, kao da je u svom hotelu, viknula: „Teta Mariola, ima li još soka? Djeca neće ovaj domaći, hoće kupovni.” U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto u prsima puca. Nije to bio sok. Nisu bila ni djeca. Bio je to osjećaj da u vlastitoj kući više nisam domaća.