Moja svekrva ima svoje zamisli o tome koliko trebam šetati djecu

“Zar već idete? Tako kasno, a vani je prohladno!” začula sam njen glas i prije nego smo Ana i Dunja povukle vrata za sobom. Pogledala sam prema svekrvi, Gordani, kako se pojavljuje na pragu s nezaobilaznim pregačom oko struka, kao da svaki trenutak mora upravljati našim ritmom. Djeca su veselo skakutala stepenicama, noseći male ruksake s grickalicama, ali meni je želudac već bio u čvoru. Do sada sam naučila — sve što radim, od hranjenja do odijevanja, pa do šetnje, kod nje prolazi kroz filter strogosti kao kod stare učiteljice. Ipak, odmalena su me učili da šutim pred starijima, da prihvatim savjet, makar mi gorio pod nogama.

“Ne brinite, Gordana, obukle smo se dobro, i nećemo dugo. Samo da djevojčice malo protegnu noge,” pokušala sam biti smirena, ali u glasu mi se čuo umor. Gordana je zastala tek sekundu, a onda opet obratila svoj pogleda na unuke: “A ti, Ana, nemoj trčati predaleko. Znaš kako lako možeš pasti.” Ana samo slegne ramenima, već naviknuta na bakine primjedbe, dok Dunja uhvati moju ruku čvrsto, kao da osjeća napetost iz zraka.

Zatvorila sam vrata i povela djevojčice, napokon dišući slobodno, makar na tih 30 minuta do parka. U mislima mi je bubnjala rečenica: “Tako kasno…” I uvijek je nešto kasno, pogrešno, premalo ili previše. Kroz malo mjesto prolazi riječ brzo, svekrva voli pričati susjedama: “Danas su opet išle vani skoro pa pred mrak, što će djeca naučiti, treba imati red!” A ja se pitam, je li red ono što uništava djecu ili ih čini snažnima?

Ljeto je proletjelo kroz nas kao neka brza vožnja vlakom — uvijek žurimo, dogovori s mužem, noćne smjene, izostanci, računanje koliko ćemo moći s kraja na kraj mjeseca. Moj suprug Ivan radi po cijele dane, često ga ne vidimo ni za večeru, a Gordana…