Između majke i supruge: večeras sam pukla pred svima
“Daj, samo se javi, traje minut.”
Eto ga. Mirza stoji nasred dnevne, u čarapama koje su mu dvije različite (klasika), i gleda me onim pogledom kao da sam mu rekla da proda bubreg, a ne da jednom u životu ne digne telefon mami. Mobitel zvoni treći put zaredom, a na ekranu opet: ARIJANA.
Ja s loncem u ruci, ručak na pola, nervi na 120. “Mirza, mi jedemo. Rekla sam ti. Jedemo. Možeš je nazvat poslije.”
On uzdahne, onako teatralno, ko da je u sapunici na HRT-u. “Ma neće ona poslije moć, ima… znaš kakva je.”
Znam. Znam kakva je. Znam je napamet. I iskreno, počinjem se bojati da zna i njega bolje nego ja.
Zazvoni opet. I on se javi. Naravno.
“Jesi jeo, sine? Nemoj da ti ona pravi te svoje… kako se to zove… paste i gluposti. Treba ti supa. Ja sam tebe na supi podigla.”
Supa. Opet supa. Kao da sam ja došla u kuću da mu trujem krv karijem i parmezanom.
Mirza se smije. “Ma jesam, mama, evo…” i pogleda mene, pa tiše: “Jeli smo.”
Ja samo stojim i gledam ga. I nešto u meni se prelomilo, ono tiho, ružno, kad shvatiš da nisi partner nego… usputna stanica između njega i njegove mame.
A onda Arijana nastavi, glas na zvučniku jer Mirza uvijek “slučajno” uključi zvučnik: “Jel’ ti ona opet okreće oči? Vidim ja. Takve su ti one gradske. Sve bi one da komanduju, a kuću ne znaju držat.”
GRADSKE. Ja iz Zenice, on iz Tuzle, a ona priča ko da sam došla iz Pariza s bagetom pod pazuhom. 😭
Kažem, mirno, ali mi se glas trese: “Ariana, dobar dan. Mi smo baš sjeli jest.”
Muk. Sekunda. Dvije.
“Oooo, tu si. Pa dobro, kad već slušam… Mirza, sine, samo ti kažem: ja sam sanjala noćas da ti se nešto desilo. Nemoj ti nigdje danas. I nemoj da ideš kod njenih, znaš ti kakvi su oni, sve nešto na brzinu, sve nešto ‘ajde, ajde’… I nemoj ti njoj sve ugađat. Muškarac treba da se zna.”
Ja se nasmijem. Onaj smijeh kad ti dođe da plačeš, ali se smiješ jer ako zaplačeš — ode sve u tri lijepe.
“Mirza… jel’ ti čuješ šta ona priča?” pitam ga, tiho, al’ oštro.
On pokrije mikrofon rukom, kao u filmovima. “Šuti, molim te. Nemoj sad. Znaš da će se naljutit.”
E tu mi je mrak pao na oči.
“Znaš šta je meni najgore? Što se ti bojiš da se ona naljuti, a ne bojiš se da mene izgubiš.”
On me pogleda kao da sam mu opsovala sve po spisku. “Nemoj dramatizirat.”
Dramatizirat. Ja, koja sam zadnja tri mjeseca gutala knedle kad ona dođe i prevrće mi po ormarićima “da vidi jel’ imam vegetu”, ja dramatiziram.
I onda, kao šlag na tortu, čujem Arijanu sa zvučnika: “Mirza, sine, jesam ti rekla da ne trpiš. Žena kad vidi da može, ona će ti se popet na glavu.”
Ja bukvalno spustim lonac i kažem glasno: “Ariana, ja nisam nikom na glavi. Ja sam mu žena. Mi imamo kuću. Život. Planove. Ili barem ja imam.”
Mirza problijedi. “Hana, nemoj…”
Ariana odmah: “Aha! Eto vidiš! Ja sam rekla! Bezobrazna. Sine, da ti meni dođeš, ja ću ti skuhat kako Bog zapovijeda, odmori se od nervoze.”
I u tom trenutku, Mirza… stvarno kaže: “Ma mama je u pravu, samo se sekira… znaš kakva je.”
Znaš kakva je.
Osjetim kako mi se u grudima sve stislo. Kao da mi je neko uzeo zrak. Gledam ga, i ne prepoznajem ga.
“Znači… ti si stvarno izabrao nju. Opet.”
On se počne braniti, maše rukama: “Nisam izabrao nikog, nemoj tako. To je moja mama.”
“Dobro,” kažem, i to “dobro” mi zvuči kao kraj. “A ja sam šta? Cimer? Kuharica? Ona što ‘dramatiše’?”
U tom trenutku mi uđe poruka od moje mame: “Šta radite za Bajram, dolazite li?” i ja se skoro slomim jer shvatim da ja već mjesecima i svoje roditelje izbjegavam da se Mirza ne bi ‘umorio’, da Arijana ne bi rekla da su ‘moji previše’, da ne bi bilo scena.
Mirza i dalje drži telefon. Ariana se dere: “Sine, prekini to! Ne slušaj je! Dođi meni!”
I on… on stvarno napravi korak prema vratima. KORAK.
Ja samo kažem: “Ako sad izađeš, nemoj se vraćat ko da se ništa nije desilo.”
On stane. Gleda mene. Gleda telefon. Kao da bira između dvije strane života.
I tu smo ostali. U tišini. Ručak se hladi. Moje ruke se tresu. On šuti, a s telefona se čuje Arijanino disanje, ono nervozno, kao da već pakuje njegove stvari u glavi.
Ne znam šta je gore: to što se ona miješa u sve, ili to što je on naučio da joj se klanja umjesto da postavi granicu.
Jel’ ja tražim previše ako hoću muža, a ne “sina na posudbi”?
I gdje je uopće granica između poštovanja prema majci i izdaje vlastite žene… šta vi mislite?