“Ili ona ili ja.” — trenutak kad mi je puklo u vlastitoj kući

“Dosta mi je. Ovo više nije naš dom.”

To mi je rekla Ivana sinoć, usred kuhinje, dok je voda za kafu ključala kao da i ona ima nervni slom. A moja mama, Mira, stajala je kod frižidera u papučama, s onim pogledom kad čovjek hoće da nestane, ne da se svađa. I ja između njih — kao sendvič, samo bez sira i bez volje za životom.

Nisam konfliktan tip. Uvijek sam ja taj što kaže: “Ajde, smiri se… ajde, dogovorit ćemo se… ajde, nije smak svijeta.” Vjerovao sam da je porodica sila, da se izdrži, da se stisne zub. Ali kad ti u vlastitoj kući neko kaže da se osjeća kao podstanar… e, tad ti nešto pukne.

Kontekst: nakon razvoda mama je doslovno potonula. Psihički nikako. Finansijski još gore. Otišla iz stana, alimentacija kasni, ona se raspada, plače na telefon, priča da joj se “ne da više ništa”. Nisam je mogao ostavit’ samu. Dovukao sam je kod nas “na kratko”, ono klasično balkanski: ma mjesec-dva, dok ne stane na noge.

Mjesec-dva… evo deveti mjesec.

Ivana nije zla osoba. Nije ni hladna, samo… ima svoj prag. I realno, ko nema? Mama se trudi, ali nije to ona stara Mira koja je sve držala pod kontrolom. Zaboravlja ugasit šporet, ostavlja suđe “da odstoji”, a taj “da odstoji” nekad odstoji do Sudnjeg dana. I stalno šapuće sama sa sobom, kao da vodi neke unutrašnje razgovore. Mene to ubija.

Sinoć je sve krenulo kad je Ivana došla s posla, umorna, nervozna. Uđe u kuhinju i kaže:

“Opet je ostavila mokre peškire na stolici. Kol’ko puta sam rekla?”

Mama se odmah stisne, kaže tiho:

“Ja… ja sam samo… osušit će se.”

Ivana digne obrve, ono njen pogled kad znam da je gotova:

“Pa nek se suši u kupatilu, ne u dnevnom. Ovo nije dom za rehabilitaciju.”

Tu sam ja ubacio ono svoje diplomatsko:

“Ajde, Ivana, molim te… nije namjerno.”

I onda bum.

“Ti uvijek braniš nju. A mene ko brani? Ja se u vlastitoj kući osjećam kao da sam došla u goste. Ovo više nije naš dom, ovo je… ne znam ni šta je.”

Mama je tad samo sjela za sto. Nije plakala glasno, nego onako… oči joj se napune, ali se drži. Najgore mi je to — kad neko pokušava bit jak, a vidiš da se lomi.

Rekao sam Ivani: “Pa šta hoćeš da uradim? Da izbacim svoju mater?”

A Ivana, mrtva hladna:

“Ne izbacit. Nego riješit. Nađi joj stan, dom, terapiju, bilo šta. Ali ne može ovako. Ja hoću mir. Hoću da dođem kući i da se ne osjećam krivo što dišem.”

E tu sam ja osjetio i krivnju i bijes i nemoć u isto vrijeme. Kao da mi je neko uvalio kamen u prsa.

Mama je tad prvi put podigla glas, ali ne onako svađalački, nego očajno:

“Nemojte se vi radi mene… ja ću ja… ja ću otić. Neću ja nikom smetat.”

I to “neću smetat” me ubilo. Jer znam da ona stvarno misli da je teret. A s druge strane, Ivana ima pravo na svoj život, svoj mir, svoj brak. I ja stojim tu, gledam dvije žene koje volim, i shvatam da ne mogu bit “dobar” za obje.

Poslije smo svi šutjeli. Samo se čulo kako komšija gore vuče stolicu kao da seli stan u 23:30. Standard.

Ivana je otišla u sobu i zalupila vrata. Mama je pokupila svoje šalice, oprala ih i stavila na mjesto kao vojnik, bez riječi. Ja sam ostao u kuhinji, buljio u onu prokletu džezvu i mislio: je l’ ja ovo gubim brak ili majku? Ili oboje, polako, na rate?

A najgore je što me ljudi vani gledaju kao “dobrog sina” i “normalnog muža”, a ja se iznutra raspadam. I svi imaju savjete: “Ma nek se Ivana navikne.” “Ma nek mama nađe sebi nekog.” “Ma ti si muško, riješi.” A niko ne kaže kako kad nema para, kad mama ima napade panike, kad Ivana više ne može, a ja ne mogu izbrisat vlastitu mater iz života.

Jutros mi je mama skuhala kafu i samo rekla: “Sine, ako treba, ja ću kod tetke Azre u Zenicu… nekako ću.”

A Ivana mi je poslala poruku iz autobusa: “Ne mogu više ovako. Volim te, ali pucam.”

I eto me… sjedim i razmišljam šta je “ispravno”, a sve mi izgleda pogrešno.

Je l’ normalno da se čovjek osjeća kao izdajnik šta god izabere?
Kako biste vi ovo riješili, iskreno — bez pametovanja, onako ljudski?