Kroz Ogledalo Mog Odraza: Putovanje Tijelom i Samopouzdanjem

“Ajde, Mirela, prestani buljiti u sebe, ionako nećeš smršaviti samo gledajući!” Mamim glas drugi put para tišinu kupaonice, ali ja ne skidam pogled s odraza u mutnom starom ogledalu. Dlanovi su mi vlažni od nervoze, tijelo ukočeno, a iza mene sjenka nestrpljenja i starog domaćeg mrmljanja. Odmalena, svaka moja nova dijeta bila je i nova porcija komentara – neke upakovane u brigu, druge u bolne šale koje sam kasnije prepričavala dragim Sarajevkama iz razreda, praveći se da je i meni smiješno. Pišem danas iz stana u Zagrebu, ali ta djevojčica iz Travnika i dalje stoji iza mene, preplašena, u prevelikoj trenirci, tražeći oprost što ne zna kako da voli vlastito tijelo.

Sjećam se subotnjih obiteljskih ručkova kod bake Ruže, gdje je svaki komad kolača bio premjeren pogledom, a zajedljivi komentari bili poslužen desert. “Joj, Mirela, zar opet uzimaš? Ma kako ćeš tako naći dečka?” Tata je šutio, zabavljen vijestima, a moje srce je drhtalo ispod slojeva odjeće. Tek kasnije, kad bih jela u mraku kuhinje, osjećala sam pravu slobodu – a i tada je bila začinjena grižnjom savjesti. Brat Nermin mi je, sa svojih jedanaest, znao šapnuti: “Ma pusti ih, sestra, važna si ti meni baš takva.” Ali ta nježnost brzo se raspršila pod teretom stalnih savjeta i školskih zafrkancija, gdje sam uvijek bila “ona s velikim bedrima”.

Prva simpatija, Ivan iz trećeg razreda, pozvao me na rođendan. Došla sam sva u strepnji, modro-ljubičasta suknja, jer je mama rekla da mršavi izgledam u tamnom. Dok sam plesala s Ivanom, čuo se smijeh iz kuta. Matea, tadašnja kraljica razreda, šaputala je: “Baš ima hrabrosti, ova Mirela!” Ta rečenica me progonila godinama. Čini mi se da sam tada zaključila kako moram stalno skrivati dijelove sebe – pod maramom, kaputom, osmijehom ili šalom. Nikada nisam bila gladna hrane koliko prihvaćanja.

Na fakultetu u Zagrebu, činilo se kao da mogu ponovno izmisliti sebe. Ali, stara sramota dolazila je sa svakom šoljicom kave s novim prijateljima. Kad bi Katarina naručila salatu, a ja žuđela za burekom, borila sam se sa sobom. “Hoćeš i ti salatu ili…?” Katarina bi upitala, a ja bih kroz smiješak odmahivala glavom: “Ma ne, nisam gladna.” No, kasnije bih plakala na podu sobe, pretražujući broj kalorija i pišući terapeutu iz Sarajeva pjesme o tijelu punom rana koje nitko ne vidi. Mama bi nazvala: “Jedi, kćeri, kad te nema doma, sve ti je ispod nosapošla.” Ali nikad nije pitala jesam li sretna.

Najgore je bilo ljeto kad sam se zaljubila u Tarika, nekadašnjeg susjeda s porodicom iz Mostara. Osvojio me pogledom i toplim rukama koje nisu bježale od mojih bokova. Zajedno smo išli na plivanje na Jarunu, tamo gdje niko iz našeg svijeta ne pita koliko si teška. Dok smo ležali na dekici, povjerila sam mu svoju tajnu: “Znaš, cijeli život osjećam kao da moje tijelo nije dovoljno… ni za koga.” Tarik je poljubio moj trbuh i rekao: “Tvoje tijelo živi, voli, diše. Tko to ne vidi, nije vrijedan tvog bola.” Prvi put sam pomislila da mogu biti voljena zbog onoga tko jesam. Ali moja sreća nije dugo trajala – neizgovoreni osjećaji, strahovi i stari obrasci su se vratili kad je Tarik dobio posao u Minhenu. Opet sam ostala sama s ogledalom, pitajući se: hoću li ikada naučiti disati lagano?

Jednog prosinca, vratila sam se kući u Travnik. Doručak s mamom i tatom – šutnja začinjena pitanjima o kilogramima i Marininom vjenčanju koje je „možda došlo prekasno“. Skuhala sam kavu, gledala u tata, šaptala: “Možemo li ikad razgovarati o nečem osim mog tijela? O tome kako se osjećam, što želim, što sanjam?” Mama je slegnula ramenima: “Mi te samo želimo zaštititi, znaš kako je svijet tamo vani okrutan…” Tada sam po prvi put povikala, glasno, jasno: “Okružno je i ovdje u kući!” Tata je tada prvi put spustio novine i samo tiho rekao: “Mirela, oprosti. Nikad nisam znao kako razgovarati.”

Tih nekoliko dana kod kuće bilo mi je najteže. Ruža me držala za ruku tijekom šetnje uz Lašvu i tiho rekla: “Svi mi nosimo nešto čega se stidimo, ali ni pod kišobranom od komentara ne možeš pobjeći od sebe.” Zagrizla sam usnicu, suze su krenule. Prvi put sam bila spremna prestati bježati. U povratku za Zagreb gledala sam iz autobusa kroz zamagljeno staklo vlastiti odraz i odlučila prestati brojati kilograme, već trenutke sreće.

Danas mi je trideset dvije. Imam nekoliko dragih prijateljica, staru sobu punu knjiga, terapiju koja zna boljeti više od rečenica s obiteljskih ručkova. Ne volim svaki dio sebe, ali mogu stajati pred ogledalom i reći: “Dosta je bilo mržnje.” Kad god čujem glasove prošlosti, uzdahnem i pitam sebe: Od svega što sam prošla i što su mi rekli, što želim reći djevojčici u sebi? Jesmo li, možda, mi same sebi najokrutniji sudac?

Ako i vi tražite odgovor na to pitanje, javite mi iz svog ogledala. Kako vi razgovarate sa svojim odrazom?