Na godišnjem sam shvatila da im nisam snaha nego vozač, kuharica i bankomat

“Nemoj sad praviti problem pred svima, izdrži još par dana”, rekao mi je muž kroz zube dok sam stajala u kuhinji apartmana i prala tuđe tanjire po treći put taj dan. Tad mi je stvarno došlo da sjednem u auto i vratim se kući sama.

Na taj odmor nisam ni htjela ići u tom sastavu. Plan je bio da nas dvoje s djecom provedemo sedam dana na moru, da se malo saberemo jer radimo cijelu godinu, krpimo račune, jurimo obaveze i jedva se viđamo kako treba. Onda je muž rekao da bi bilo lijepo da povedemo i njegove, jer “ko zna dokle će oni moći putovati”. Na kraju se ubacila i njegova sestra sa svojim djetetom, uz priču da će svako učestvovati i da ćemo sve dijeliti.

Ja sam odmah rekla: “Dobro, ali da se zna unaprijed ko šta plaća i da ne bude sve preko mene. Nemam ni živaca ni para za to.” Muž je rekao: “Ma neće, što ti uvijek najgore očekuješ?”

E pa ispalo je baš onako kako sam očekivala, možda i gore.

Već prvi dan svekrva je sjela i rekla da nju bole noge, da ne može do prodavnice. Svekar je rekao da se ne snalazi po marketima i da mu je vruće. Zaova je rekla da mora ostati s djetetom jer je malo nervozno od puta. Tako sam ja završila da idem po hljeb, mlijeko, paštete, vodu, voće, pelene za njeno dijete jer je ona “zaboravila”, i još usput da podignem nešto novca jer “poslije ćemo se poravnati”.

To “poslije” nikad nije došlo.

Drugi dan sam ustala prva da skuham kafu. Onda doručak za djecu. Onda sudovi. Onda je svekrva rekla: “Kad si već u kuhinji, stavi i ručak, lakše je domaće nego svaki dan po restoranima.” Zaova je na to dodala: “Ti to nekako najbolje organizuješ.” Zvuči kao kompliment, ali kad tri dana zaredom ti organizuješ, kupuješ, kuhaš, spremaš i usput slušaš ko šta ne jede, nije kompliment nego fino upakovano iskorištavanje.

Muž? On je uglavnom šutio. Jednom je odveo djecu na plažu i mislio da je time riješio pola problema. Kad bih mu nešto rekla, odgovorio bi: “Znaš kakvi su oni, samo da prođe bez svađe.” A ja valjda nisam čovjek nego spužva da upijem sve.

Najviše me zaboljelo zbog novca. Apartman je muž rezervisao preko mog računa jer sam ja tad imala novac sa strane. Dogovor je bio da će njegovi dati svoj dio kad stignemo. Kad smo stigli, svekar je rekao da je ponio manje nego što je mislio, svekrva da su imali trošak oko lijekova, a zaova da joj kasni uplata i da će mi vratiti čim se vrati kući. Ja sam prešutjela prvi dan, drugi dan, treći dan. Onda su krenuli sitni troškovi. “Možeš li ti sad platiti sladolede?” “Ajde ti uzmi račun, mi ćemo kasnije.” “Daj karticom, nama je ostalo malo keša.”

Jedno veče sam sjela i sve zapisala u telefon, više da vidim jesam li luda. Smještaj, hrana, gorivo, putarine, ulaz na plažu, sladoledi, večera koju je zaova sama predložila pa poslije rekla da nema dovoljno. Ispalo je da sam ja platila više od pola svega, a nas dvoje s djecom nismo ni trebali snositi najveći dio.

Kad sam to pokazala mužu, on se naljutio na mene, ne na njih. Rekao je: “Baš sad vodiš evidenciju kao da smo stranci.” Ja sam rekla: “Ne, nego kao da nisam budala.” Tu smo se prvi put ozbiljno posvađali. Njegova majka je iz druge sobe dobacila: “Pare su vam važnije od porodice.” Meni je tad puklo. Rekla sam: “Nisu pare važnije od porodice, nego sam ja ovoj porodici izgleda dobra samo kad treba oprati, skuhati, voziti i platiti.”

Muk. Onaj najgori, kad svi gledaju u tebe kao da si nešto strašno rekla, a samo si izgovorila ono što svi vide.

Zaova je odmah krenula: “Niko te nije tjerao da sve radiš.” To me dodatno presjeklo jer jeste, samo ne direktno. Kod njih se sve radi tako da ako ti ne uradiš, ispadneš bezobrazna, hladna, nesposobna snaha. Sve kroz uzdahe, poglede i rečenice tipa “ma nema veze, ja ću iako me leđa ubijaju”.

Ja sam onda rekla da od sutra više ne idem sama u nabavku, ne kuham za sve i ne plaćam ništa unaprijed. Ako ćemo dijeliti, dijelit ćemo odmah. Muž me poslije odvukao na balkon i rekao: “Mogla si to mirnije.” Ja sam njemu rekla: “Mogao si me zaštititi prije nego što sam eksplodirala.”

Istina je i da sam ja kriva što nisam rekla odmah prvi dan. Uvijek šutim da ne kvarim atmosferu, pa onda planem kad se nakupi. I vjerovatno sam i sama doprinijela tome što su navikli da mogu računati na mene za sve. Kad god je trebalo nešto organizovati, ja sam uskočila. Kad je svekrva išla na preglede, ja sam vozila. Kad je trebalo srediti papire, ja sam zvala. Kad je zaovina mala bila bolesna, ja sam je čuvala. Sve sam radila iz želje da budemo porodica, a izgleda da su to počeli uzimati zdravo za gotovo.

Posljednja dva dana odmora bila su užasno hladna. Ne zbog vremena nego među nama. Svako je sebi kupovao šta treba, kuhalo se odvojeno, djeca su osjetila tenziju. Kad smo krenuli kući, svekrva je samo rekla: “Nekad su snahe bile drugačije.” Ja sam odgovorila: “Nekad se možda i više poštovalo ono što snaha radi.” Muž je šutio cijelim putem.

Kod kuće mi je zaova poslala poruku da će “vratiti kad bude mogla”. Njegovi se ponašaju kao da sam ih ponizila. Muž nije stao ni na jednu stranu kako treba, nego govori da sad treba smiriti situaciju i da dogodine ne moramo nikud zajedno. A meni više nije stvar samo u odmoru. Meni je problem što sam godinama gurala pod tepih da bih ispala fina, a sad više ne mogu.

Ne znam jesam li pretjerala time što sam sve rekla na licu mjesta, ali znam da se ovako više ne mogu praviti da je normalno. Je li vama ovo bezobrazluk s moje strane ili sam samo prekasno povukla granicu? Kako biste vi dalje s muževljevom porodicom?