Nestala u tuđim životima: Priča Tihane Šimić

“Tihane, jesi li danas uspjela otići po lijekove za mamu?” glas moga brata Dine grozničavo je izbijao iz mobitela, dok sam kroz gusti dah gledala u prljavi pod kuhinje. Sunce je zalazilo, prozor je bio zamagljen, a mene je boljelo sve: leđa, noge, duh i nada. Godinama već, otkako je tata napustio svijet tiho kao i što je živio, samo ostavi trag neizbrisive tišine i odgovornosti, sve je palo na mene. Majka, sladunjava i tvrdoglava, sve nemoćnija, brat na privremenom radu u Njemačkoj – svi porivi i tuge dana stiskali su mi srce dok sam ispirala kiselo mlijeko iz šalice.

„Jesam, Dino“, odgovaram, ali ton mi je prazan, kao da ni ne znam što govorim. Znala sam da bi on najradije doletio, ali posao ga veže, a novac šalje koliko može. Samo, mene nitko ne pita što bih voljela. Mama to ne vidi, ona je oduvijek znala samo za tuđu patnju, dok bi na moje suze obično rekla: ‘Ajde, ne izmišljaj, život je težak, svatko nosi svoj križ’.

Sjećam se jutra kad sam završila fakultet. Svi su oko mene slavili, ali meni je želudac bio stegnut, znala sam što me čeka. I nisam imala snage reći ne. Mislila sam, jednom će se možda sve promijeniti. Ali godine su prolazile, a svaka se moja potreba utapala u moru tuđih zahtjeva.

Zalupila sam vrata kupaonice i dugo gledala u svoj odraz. Kosa mi je izgubila sjaj, oči zjale besvjesne. Toliko se dugo pokušavam sjetiti tko sam bila prije no što sam naučila uvijek reći da. Ruke su mi popucale od deterdženta, a duša mi je ispucala od nevidljivosti. Kad god poželim barem sat vremena tišine, uvijek se pojavi netko s pitanjem, zamolbom ili krivnjom. Susjeda Mirjana, kojoj stalno perem prozore jer „mlada sam“, ujna koja donosi stare deke na pranje, bratić koji nikad ne zna gdje je izgubio ključeve. Kao da sam tu samo da svakog spasim, osim sebe.

Jedne večeri, dok sam mami pravila juhu, upitala me: „Tihana, kad ćeš nać’ kakvog pravog čovjeka?“ Osjetila sam snijeg u prsima, neka teška hladnoća koja se polako slijevala. „Mama, a ti misliš da meni itko treba kad ni sebe više ne mogu naći?“ Glas mi je zadrhtao, a ona se nagnula, pogladila me po ruci, gledala kao dijete kojem ne može pomoći. „Znam, nije ti lako… Ali ti si uvijek bila najjača.“ Riječi koje su mi cijeli život bile lanac oko vrata.

Jedina osoba kojoj sam mogla reći istinu bila je prijateljica Ivana. Dogovorile smo se naći u parku, ali naravno, mama me zvala svakih 15 minuta: „Tihana, jesi li kupila kruh?“ „Tihana, mrtva je tišina bez tebe.“

Ivana me gledala ispod obrva. „Znaš da te trebaju, ali te i koriste, znaš to?“ Slegnula sam ramenima.