Jednog jutra, dok je Darijo bio na poslu, skupila sam hrabrost i spakirala nekoliko stvari za sebe i sina. Godinama sam trpjela tišinu, hladnoću i neizgovorene riječi koje su nas gušile. Sada, dok sjedim kod mame u Sarajevu, pitam se hoću li ikada pronaći mir i oprostiti sebi što sam otišla.
Te noći, dok sam stajala u hladnom hodniku s Lejlom i Emirom, srce mi je pucalo od straha i očaja. Muž me godinama psihički i fizički zlostavljao, a kad sam napokon skupila hrabrost pobjeći, vrata prijateljstva su mi ostala zatvorena. Pitala sam se, ima li za nas mjesta u ovom gradu, među ljudima koji okreću glavu od tuđe boli.
Probudio me miris vlastitog straha dok sam u zoru pekla palačinke za svog zaručnika. Njegova obitelj je uvijek tražila više, a ja sam se osjećala kao sjena same sebe. Ovo je priča o tome kako sam skupila hrabrost i pobjegla iz života koji nije bio moj.
Jednog jutra, kad sam shvatila da više ne mogu izdržati, ostavila sam muža i djecu kod svekrve i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajima krivnje, ali i potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale izgubljeno u vlastitom životu.
