Zovem se Emir i ovo je priča o danu kada sam pao u nesvijest pred cijelim razredom, a moj učitelj, gospodin Perić, ignorirao moje molbe za pomoć. Moj otac, Adnan, suočio se s istinom koju škola nije htjela priznati. Ova priča je o boli, nepravdi i tišini koja razara povjerenje između djece, roditelja i škole.
Ovo je moja priča o borbi s vlastitim osjećajima prema kćeri i sinu, o krivnji koja me izjeda i pokušaju da pronađem ravnotežu u obitelji. Suočavam se s vlastitim slabostima, dok pokušavam biti dobra majka oboma. Možda ćete se prepoznati u mojim riječima ili mi pomoći pronaći izlaz iz ovog začaranog kruga.
Na Badnjak, dok snijeg tiho prekriva Sarajevo, suočavam se s najtežom odlukom otkako sam postala maćeha. Pokloni za mog sina Ivana i moju pastorku Lejlu izazvali su lavinu komentara i podijelili našu obitelj. U ovoj priči otkrivam kako je jedan običan Božić razotkrio sve naše nesigurnosti, ljubomore i nade.
Nakon što sam preživjela srčani udar, shvatila sam da raskošna kuća ne znači ništa bez topline obitelji. Moja djeca su sve rjeđe dolazila, a svaki njihov izostanak bolio je više od svake fizičke boli. U toj tišini, pokušala sam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje smo to pogriješili.
U ovoj priči opisujem kako sam, nakon teške bolesti i loma kuka, doživjela izdaju od vlastite djece koja su mi, pod izgovorom brige, pokušala prodati kuću bez mog znanja. Kroz emotivne sukobe i obiteljske rasprave, borim se za svoje dostojanstvo i pravo na dom. Na kraju se pitam što znači obitelj kad povjerenje nestane.
Ovo je priča o meni, Jasmini, ženi iz Sarajeva koja pokušava održati porodicu na okupu dok suprug Emir sve više nestaje iz našeg zajedničkog života. Svakodnevno balansiram između posla, djece i kućnih obaveza, osjećajući se sve usamljenije i nevidljivije. Kroz unutrašnje borbe, sukobe i tišinu doma, pitam se: gdje sam nestala ja?
Moje ime je Ivana i nikad nisam mislila da će me pokloni za mog sina toliko povrijediti. Moji svekar i svekrva žive u izobilju, dok mi jedva spajamo kraj s krajem. Najteže je kad vidim kako moj sin Filip gleda igračke koje ne smije ponijeti kući.
Od prvog dana sam vjerovala da je moja svekrva sretna što pomaže s djecom, ali istina je bila mnogo složenija. Tek kad sam čula njene suze iza zatvorenih vrata, shvatila sam koliko sam bila slijepa za njene potrebe. Ova priča je moj pokušaj da ispravim nepravdu i pitam se – koliko često zaista slušamo one koji nam najviše pomažu?
