Odrasla sam u sarajevskom naselju, gdje je glad bila nevidljiva, ali uvijek prisutna. Moja susjeda Lejla svakodnevno je dolazila po komad kruha, dok su odrasli šutjeli i okretali glavu. Danas se pitam jesmo li svi mi, svojim tišinama, doprinijeli njenoj sudbini.
U trenutku kad je otac podigao glas pred cijelom obitelji, osjetila sam kako mi srce puca. Suze su mi navirale dok sam pokušavala zaštititi svoje dijete od očekivanja koja su nas gušila. Kroz molitvu sam pronašla snagu da se suočim s obiteljskim pritiscima i pronađem svoj mir.
Nikada neću zaboraviti vikend kad smo suprug i ja odlučili poslati našu djecu kod bake na selo, misleći da ćemo napokon malo predahnuti. Umjesto toga, suočili smo se s neočekivanim valom emocija, straha i krivnje kad je naš najmlađi sin Ivano neutješno plakao i molio da ga vratimo kući. Taj vikend nas je naučio što znači biti roditelj i koliko su dječja srca krhka, čak i kad imamo najbolje namjere.
Kao dijete, majčina rečenica o mom izgledu ostavila je dubok trag na mojoj duši. Godinama sam se borila s manjkom samopouzdanja, povlačila se pred svijetom i tražila potvrdu u tuđim očima. Danas, odrasla, shvaćam da prava ljepota dolazi iznutra i da su rane iz djetinjstva često najteže za izliječiti.
Ovo je priča o mojoj borbi da zaštitim svoju obitelj od ponavljanja grešaka iz prošlosti. Nakon što sam kao dijete živjela s bakom, sada odbijam ponovo dijeliti dom s punicom, unatoč pritiscima muža i društva. Svaka odluka nosi težinu prošlih rana i straha da će se povijest ponoviti.
Moj otac se pojavio na mojim vratima nakon dvadeset godina odsustva, zahtijevajući da ga primim jer mu je to ‘zakonsko pravo’. U tom trenutku, cijeli moj svijet se preokrenuo, a stare rane koje sam godinama potiskivala ponovno su prokrvarile. Suočila sam se s pitanjima oprosta, odgovornosti i vlastite sreće, dok su se obiteljske tajne i neizgovorene istine počele razotkrivati.
Moje ime je Dario i odrastao sam na rubu Sarajeva, gdje su siromaštvo i neizvjesnost bili naši svakodnevni gosti. Iako smo često spavali u hladnim sobama i borili se za svaki obrok, šah je bio moj bijeg i nada. Ova priča vodi vas kroz moje borbe, pobjede i trenutke kad sam, igrajući šah u parku, pronašao ne samo dom za svoju porodicu, nego i vjeru u ljude.
Odrasla sam u sjeni očeve odsutnosti, gledajući ga kako prolazi kroz život kao da ne postojim. Sada, nakon svih tih godina tišine i boli, on traži moj oprost i želi da budemo obitelj. Ali kako oprostiti nekome tko te naučio što znači biti sam?
