Moje ime je Ivana i živim u Sarajevu. Godinu dana sam svakodnevno brinula o svojoj susjedi gospođi Anđeli, dok je njezina kćerka Sanja bila odsutna i nezainteresirana. Ova priča govori o granicama, iscrpljenosti i boli kad vas ljudi uzimaju zdravo za gotovo.
Jedne kišne večeri, nakon godina šutnje i iscrpljenosti, skupila sam snagu i rekla svom mužu ono što sam godinama gutala. Moj život se prelomio između želje da sačuvam obitelj i potrebe da sačuvam sebe. Ovo je priča o granicama, boli i nadi da i žene u Hrvatskoj i Bosni mogu reći: dosta je.
Jednog dana, umorni od stalne brige za unuke, supruga i ja odlučili smo ne otvoriti vrata našoj kćeri i njezinoj djeci. Dok smo skriveni u mraku slušali njihove glasove, osjećala sam krivnju, ali i olakšanje. Ovo je moja priča o tome kako se ljubav prema obitelji može pretvoriti u iscrpljenost i zašto sam se prvi put usudio misliti na sebe.
Već mjesecima čuvam malog Leona, sina svoje susjede Mirele, iako nikada nisam imala hrabrosti reći ne. Danas osjećam kako me ta uloga guši i shvaćam da moram postaviti granice, iako se bojim što će to značiti za naš odnos i mir u zgradi. Ovo je priča o tome kako sam se suočila s vlastitim strahovima i pokušala pronaći sebe među tuđim očekivanjima.
Moja kćerka očekuje da stalno čuvam unuku, a ja se osjećam rastrgano između želje da pomognem i potrebe za vlastitim životom. Svaki dan je nova borba između osjećaja krivnje i iscrpljenosti. Ponekad se pitam gdje je nestala ona nježnost koju smo nekad dijelile.
Jednog jutra, kad sam shvatila da više ne mogu izdržati, ostavila sam muža i djecu kod svekrve i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajima krivnje, ali i potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale izgubljeno u vlastitom životu.
