Već mjesecima čuvam malog Leona, sina svoje susjede Mirele, iako nikada nisam imala hrabrosti reći ne. Danas osjećam kako me ta uloga guši i shvaćam da moram postaviti granice, iako se bojim što će to značiti za naš odnos i mir u zgradi. Ovo je priča o tome kako sam se suočila s vlastitim strahovima i pokušala pronaći sebe među tuđim očekivanjima.
Moja kćerka očekuje da stalno čuvam unuku, a ja se osjećam rastrgano između želje da pomognem i potrebe za vlastitim životom. Svaki dan je nova borba između osjećaja krivnje i iscrpljenosti. Ponekad se pitam gdje je nestala ona nježnost koju smo nekad dijelile.
Jednog jutra, kad sam shvatila da više ne mogu izdržati, ostavila sam muža i djecu kod svekrve i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajima krivnje, ali i potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale izgubljeno u vlastitom životu.
