Svi oko mene govorili su da su djeca dar, ali u našoj maloj kuhinji u Sarajevu, dok su kišne kapi udarale u prozor, dar je bio nešto što se nosilo poput najtežeg tereta. Sjećam se majčine iscrpljenosti, bratovih suznih očiju i pogleda ljudi koji su nas izbjegavali u tramvaju. Provela sam mladost prema pravilima drugih, neprepoznata, nevoljena, služeći tuđim potrebama umjesto vlastitim snovima. A jednog dana sam jednostavno nestala iz njihove svakodnevice. Sve sam stekla, a mir—on mi stalno izmiče, progoni me svaki sumrak, svaka poruka majke, svaki san o bratu. Nakon svega – jesam li sebična? Zaslužujem li oprost?

Tu, ispod ovog posta, pišem što se doista dogodilo nakon što sam otišla… 👇🕊