Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam posvetila svojoj obitelji. Kad su stigli unuci, mislila sam da nema veće sreće, ali teret koji su nam naša kćerka i zet svalili na leđa postao je pretežak. Ova priča je o tome kako smo suprug i ja odlučili reći ‘dosta’ i vratiti kontrolu nad vlastitim životima.
Ova priča prati moju borbu između vlastitih želja i očekivanja porodice, kada mi kćerka prigovara zbog mog načina života. Kroz sukobe, sumnje i emotivne trenutke, istražujem što znači biti žena srednjih godina u Bosni danas. Na kraju se pitam – imam li pravo biti sretna na svoj način?
Nakon što sam otišla u penziju, zajedno s mužem sam stvorila vrt iz snova, vjerujući da će postati mjesto okupljanja i sreće za cijelu porodicu. Međutim, neočekivana reakcija moje snahe otvorila je stare rane i pokrenula lavinu neizgovorenih riječi, tuge i nesporazuma. Ovo je priča o tome kako tišina i neizrečene emocije mogu uništiti i najljepše snove.
Sjedim sama u stanu u Sarajevu, čekajući da zazvoni telefon, nadajući se glasu svog sina ili unuka. Nekad smo bili nerazdvojni, a sada me tišina guši više nego ikad. Pitam se gdje sam pogriješila i zašto je ljubav koju sam davala postala nevidljiva.
Moja kćerka Lana odlučila je udati se za muškarca koji je gotovo mojih godina. Ova vijest je razdrmala našu porodicu, a ja se borim s osjećajem izdaje, straha i krivnje, pokušavajući ostati dobra majka. Kroz bolne razgovore i unutarnje dileme, tražim način da razumijem svoju kćerku i pronađem mir u sebi.
Zovem se Ljiljana i imam šezdeset godina. Moj sin Ivan uvijek staje na stranu svoje žene, Amre, a ja se osjećam kao da sam izgubila vlastitu obitelj. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i zašto više nisam važna u životu svog sina.
Ovo je priča o meni, Ankici, ženi koja je cijeli život podredila obitelji, a sada, u vlastitoj kući, osjeća se kao stranac. Nakon što se moj sin Ivan oženio s Marinom, naš odnos se promijenio – napetost raste, a ja šutim i trpim. Kroz svakodnevne sukobe i tišinu, pitam se gdje sam pogriješila i ima li za nas još nade.
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom moje kćeri, moleći me da pričuvam unuka na nekoliko dana. Nisam ni slutila da će ti dani prerasti u tjedne, a moj miran život u mirovini postati vrtlog brige, nesporazuma i neizvjesnosti. Sada, nakon svega, pitam se gdje je granica između pomoći i žrtvovanja vlastitog života.
Odrasla sam u Sarajevu, odgajala petero djece, vjerujući da će ljubav biti dovoljna da nas sve drži zajedno. S godinama su se moji sinovi udaljili, a kćeri postale moj oslonac, ostavljajući me s pitanjem gdje sam pogriješila. Sada, u tišini svog stana, preispitujem prošlost i tražim odgovore u neizgovorenim riječima.
Zovem se Marija i sa šezdeset i pet godina postala sam baka na puno radno vrijeme. Moj život se pretvorio u beskrajnu rutinu brige o unucima, dok su moji snovi i želje ostali duboko zakopani. Ovo je priča o tome kako sam izgubila sebe, ali i o hrabrosti da napokon kažem ‘dosta’.
Moj sin Marko bio je centar mog svijeta, ali nakon što se preselio u Njemačku sa suprugom, naš odnos se potpuno promijenio. Osjećam se usamljeno, preispitujem svoje odluke i pitam se jesam li negdje pogriješila kao majka. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje su nestale sve naše zajedničke godine i ljubav.
Moje ime je Vesna i još uvijek ne mogu zaboraviti trenutak kada me moj sin Ivan zamolio da ne prespavam kod njega, već u hotelu. Ova priča je o boli, nesigurnosti i pokušaju da shvatim gdje sam pogriješila kao majka. Dok tražim odgovore, pitam se jesu li se vremena toliko promijenila ili sam ja ostala zarobljena u prošlosti.
