Moje ime je Eva i cijeli moj svijet stao je onog dana kad sam morala reći svom očuhu Ivanu da više ne može ostati sam u staroj kući na kraju sela. Kao samohrana majka male Lejle, rastrgana sam između brige za dijete i odgovornosti prema čovjeku koji me odgojio. Ova priča je o boli, otporu, ali i o pronalasku novog smisla zajedništva.
Kad sam iz znatiželje otvorila stari laptop svoje kćeri, nisam ni slutila da ću pronaći folder koji će mi promijeniti pogled na naš odnos. Suočila sam se s istinama koje nisam željela znati i morala odlučiti hoću li ih prešutjeti ili otvoriti razgovor. Ova priča je o povjerenju, boli i ljubavi između majke i kćeri u suvremenoj Hrvatskoj.
Moje ime je Ljiljana i gledam kako moja unuka, mala Hana, svakog dana sjedi za klavirom s tugom u očima. Moja kćerka, Sanja, odbija vidjeti da Hana ne voli klavir, da joj je to teret, a ne radost. Između ljubavi prema obitelji i istine koju samo ja vidim, borim se s osjećajem nemoći i pitanjem: gdje prestaje roditeljska ambicija, a počinje djetetova sreća?
Pristala sam biti baka na puno radno vrijeme, vjerujući da pomažem svojoj djeci, ali ubrzo sam shvatila da sam izgubila sebe. Moja svakodnevica postala je rutina žrtvovanja, a zahvalnost je nestala iz naših odnosa. Sada se pitam gdje je granica između ljubavi i iskorištavanja.
Zovem se Ljiljana i majka sam troje djece. Ova priča je o tome kako sam, nakon što su svi odrasli i otišli svojim putem, ostala sama u kući punoj uspomena, boreći se s osjećajem da više nisam potrebna onima koje najviše volim. Kroz sjećanja, pisma i rijetke telefonske pozive, pokušavam pronaći smisao u tišini koja je zamijenila nekadašnji smijeh.
