Zovem se Marija i danas sam slučajno čula razgovor svoje kćeri Ivane, koja je planirala smjestiti me u dom za starije. Taj trenutak mi je slomio srce i natjerao me da preispitam sve što sam žrtvovala za svoju obitelj. Kroz suze i sjećanja, pokušavam pronaći snagu da se izborim za svoje dostojanstvo i mjesto pod ovim krovom.
Sve je počelo jednim urlikom moje svekrve u našem stanu na zagrebačkoj Trešnjevci. Godinama sam pokušavala uskladiti vlastite želje s očekivanjima muževe porodice, ali tog dana shvatila sam da više ne mogu. Ovo je priča o borbi između onoga što želimo i onoga što drugi traže od nas – i o hrabrosti da pronađemo vlastiti glas.
Moje ime je Ljubica i nakon 45 godina rada, napokon sam mislila da ću uživati u miru svog stana u Sarajevu. No, dolazak moje kćeri Ivane i njene obitelji iz Zagreba, pod izlikom pomoći, pretvorio je moj dom u bojno polje između ljubavi i gušenja. Svaki dan borim se s osjećajem da više nisam gospodarica svog prostora, a istovremeno se pitam jesam li sebična što želim malo mira.
