Zovem se Ivana. Godinama sam bila nevidljiva – za muža, djecu, pa čak i za samu sebe. Tek kroz neočekivano prijateljstvo sa susjedom Lejlom počela sam preispitivati vlastiti život i tražiti svoje mjesto pod suncem.
Zovem se Ankica i nakon četrdeset godina rada kao medicinska sestra, penzija mi je donijela više tuge nego radosti. Očekivala sam da ću biti okružena obitelji, ali umjesto toga borim se s usamljenošću, financijskim brigama i osjećajem da sam postala nevidljiva vlastitoj djeci. Ovo je moja priča o tišini, čežnji i pitanjima koja me svakodnevno proganjaju.
Od malena sam bila ona koja šuti i sluša, uvijek na rubu razgovora, nikad u njegovom središtu. Odrastanje u obitelji gdje se moj glas gubio među glasnijima naučilo me tišini, ali i boli koju ona nosi. Ovo je priča o mojoj borbi za pravo da budem viđena i saslušana, i o tome kako sam, unatoč svemu, pronašla snagu da progovorim.
