Moje ime je Jasmina i već dvadeset godina živim u kući koju svi zovu domom mog sina, ali nikad mojim. Ova priča je o borbi za dostojanstvo, o ljubavi prema djetetu i o tome kako prošlost može biti okov, ali i snaga. Svaki dan iznova biram boriti se za pravo na sreću, iako me prošlost neprestano vuče nazad.
Moje ime je Ivana. Ovo je priča o danu kada sam, slomljena i bez izlaza, pokucala na vrata našeg imućnog susjeda gospodina Kovačevića, moleći ga za pomoć mojoj bolesnoj majci i bratu. Ono što se tada dogodilo zauvijek je promijenilo moj pogled na ljude, povjerenje i granice ponosa.
Sjedila sam na verandi, slušajući riječi koje su mi slomile srce. Moj sin, kojeg sam sama odgojila nakon prerane smrti muža, izgovorio je nešto što nikad nisam mislila da ću čuti. Ova priča je o boli, razočaranju i pitanjima koja ostaju visjeti u zraku kad obitelj prestane biti utočište.
Zovem se Viktor i još uvijek osjećam miris bakine juhe, dok mi u ušima odzvanja šapat školskih podsmijeha. Odrastao sam u siromaštvu, ali uz bakinu ljubav naučio sam što znači biti čovjek. Ovo je priča o borbi za dostojanstvo, obiteljskim sukobima i toplini koja može rastopiti i najhladnije srce.
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom koji mi je zauvijek promijenio život. Moj sin, Ivan, jedino dijete koje sam imala, tajno se oženio u Njemačkoj i nije nas pozvao na vjenčanje. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i zašto je ljubav ponekad razlog za najveću bol.
Zovem se Marija i cijeli sam život posvetila svojoj obitelji. Nakon godina čuvanja unuka i žrtvovanja vlastitih želja, shvatila sam da sam postala nevidljiva i uzimana zdravo za gotovo. Odluka da napokon kažem ‘dosta’ promijenila je sve – i mene samu.
Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam, misleći da rađam jedno dijete, iz bolnice izašla s troje. Moj muž Ivan i ja suočili smo se s iznenadnom odgovornošću, strahovima i ljubavlju koju nismo mogli ni zamisliti. Ovo je priča o borbi, obiteljskim sukobima i snazi koju smo pronašli u sebi kad nam je život postavio najveći izazov.
Godinama sam radila u Njemačkoj, odricala se svega da bih svojoj djeci osigurala domove i bolju budućnost. Sada, kad sam ostala sama i umorna, moja djeca me ne žele primiti ni u jedan od tih stanova. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li smisla sve što sam žrtvovala.
Pripremala sam ručak za sina Ivana i njegovu suprugu Lejlu, vjerujući da ćemo napokon biti prava obitelj. Umjesto smijeha, dočekale su me riječi koje su mi slomile srce: razvode se i žele da izaberem stranu. Ostala sam razapeta između ljubavi prema sinu i poštovanja prema snahi, pitajući se može li majka ikada biti dovoljno pravedna.
Već tri godine živim s mužem i njegovim roditeljima u njihovoj kući na rubu Zagreba. Svaki dan borim se za privatnost, poštovanje i vlastite granice, osjećajući kako polako gubim sebe. Ponekad se pitam ima li nade za sreću u ovakvom suživotu ili sam osuđena na vječni kompromis.
Nakon što sam svečano objavila da sam trudna, svekrva mi je hladno rekla da je jedno unuče dovoljno. Ta rečenica mi je slomila srce i natjerala me da preispitam sve odnose u obitelji. Ovo je priča o borbi za svoje dijete, ljubavi i granicama koje sam morala postaviti.
U ovoj priči dijelim kako je obična svađa oko čišćenja dovela do udaljavanja od sina, unuka i snaje. Kroz bol, sumnje i neizgovorene riječi, preispitujem vlastitu ulogu i granice strpljenja. Možda će netko prepoznati sebe u mojim riječima i pronaći snagu za pomirenje.
