Zovem se Tanja i već deset godina živim pod strogim financijskim nadzorom svog muža. U ovoj priči otkrivam kako sam se osjećala zarobljeno, kako su sitni svakodnevni trenuci postali borba za dostojanstvo, te kako sam skupila snagu da potražim pomoć. Možda će moja ispovijest nekome otvoriti oči ili dati hrabrosti za promjenu.
Moje ime je Marina i ovo je priča o tome kako sam, boreći se s bolešću i suprugovim zlostavljanjem, odlučila snimiti istinu kako bih zaštitila svoju djecu. Tri godine sam se borila za skrbništvo, dok su me svi oko mene uvjeravali da sam slaba i beskorisna. Na kraju, ostavila sam trag koji će mojoj djeci pokazati kroz što smo prošli i zašto sam morala otići.
Te noći, dok sam stajala u hladnom hodniku s Lejlom i Emirom, srce mi je pucalo od straha i očaja. Muž me godinama psihički i fizički zlostavljao, a kad sam napokon skupila hrabrost pobjeći, vrata prijateljstva su mi ostala zatvorena. Pitala sam se, ima li za nas mjesta u ovom gradu, među ljudima koji okreću glavu od tuđe boli.
Jedne olujne noći, moja kćerka Ivana došla je uplakana kući, priznajući da ju je njen muž Dario prijetio. Od tog trenutka, strah je postao moj stalni pratilac, a vjera jedina utjeha. Ovo je priča o borbi za sigurnost vlastitog djeteta i traženju nade u najmračnijim trenucima.
Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam čula vrisak svoje kćeri dok sam je preuzimala od bivšeg muža. Ono što sam zatekla u njegovom stanu zauvijek mi je promijenilo život i natjeralo me da preispitam sve u što sam vjerovala. Može li se ikada potpuno vjerovati nekome tko tvrdi da voli tvoje dijete jednako kao ti?
Odrasla sam u sjeni stroge bake Ruže, čije su riječi i ruke često bile teže od bilo koje kazne. Sada, kad je stara i nemoćna, svi očekuju da joj oprostim, ali u meni još uvijek živi dijete koje se boji njenog pogleda. Pitanje oprosta postalo je teret koji me pritišće svakim danom sve više.
