Odrasla sam u Sarajevu, odgajala petero djece, vjerujući da će ljubav biti dovoljna da nas sve drži zajedno. S godinama su se moji sinovi udaljili, a kćeri postale moj oslonac, ostavljajući me s pitanjem gdje sam pogriješila. Sada, u tišini svog stana, preispitujem prošlost i tražim odgovore u neizgovorenim riječima.
Pišem ovo dok mi suze klize niz lice nakon još jedne svađe s kćerkom. Ne mogu više podnijeti osjećaj da je gubim, da je netko drugi upravlja njenim životom. Moj muž i ja pokušavamo razumjeti, ali srce mi puca svaki put kad je ne prepoznajem.
Zovem se Ljiljana i majka sam troje djece. Ova priča je o tome kako sam, nakon što su svi odrasli i otišli svojim putem, ostala sama u kući punoj uspomena, boreći se s osjećajem da više nisam potrebna onima koje najviše volim. Kroz sjećanja, pisma i rijetke telefonske pozive, pokušavam pronaći smisao u tišini koja je zamijenila nekadašnji smijeh.
