Jednog jutra, dok sam gledala kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu, nisam ni slutila da će mi majka tog dana oduzeti ono što sam smatrala svojim utočištem – moju sobu. Odluka da moj rođak Emir preseli kod nas pokrenula je lavinu sukoba, osjećaja izdaje i pitanja o vlastitoj vrijednosti. Kroz borbu za prostor i pažnju, suočila sam se s istinama o sebi, porodici i onome što znači biti ‘kod kuće’.
Nakon što sam rodila našu kćerku Lejlu, moj muž Dario me poslao kod mojih roditelja jer nije mogao podnijeti pritisak novog života. Ostala sam sama, preplavljena tugom, osjećajem neuspjeha i pitanjem ima li naš brak uopće smisla. Ovo je priča o razočaranju, borbi za sebe i traženju odgovora na pitanje: može li se porodica raspasti baš kad je najpotrebnija?
Oduvijek sam bila dobra djevojka, ona koja nikad ne proturječi, uvijek pomaže i nikad ne traži ništa za sebe. Kad sam napokon skupila hrabrosti reći ‘ne’ svojoj majci, moj svijet se preokrenuo naglavačke. Sada pokušavam pronaći tko sam zapravo, ali svaki korak prema slobodi donosi novu bol i sumnju.
Moja majka me ostavila kod bake kad sam imala jedanaest godina zbog svog novog muža. Sada, godinama kasnije, kad je izgubila sve, traži od mene oprost i dom. Suočavam se s pitanjem mogu li joj oprostiti i pružiti joj utočište koje meni nikad nije dala.
Kao dijete, majčina rečenica o mom izgledu ostavila je dubok trag na mojoj duši. Godinama sam se borila s manjkom samopouzdanja, povlačila se pred svijetom i tražila potvrdu u tuđim očima. Danas, odrasla, shvaćam da prava ljepota dolazi iznutra i da su rane iz djetinjstva često najteže za izliječiti.
Moja majka nikada nije prihvatila moju želju da živim s ocem, iako su njihovi putevi davno razdvojeni. Odrastao sam između dva svijeta, osjećajući se kao stranac u vlastitom domu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem svoje mjesto i razumijem što znači biti voljen bezuvjetno.
Moje ime je Lana i nikada neću zaboraviti noć kada su me izbacili s mature zbog cvjetne haljine. Osjećala sam se poniženo i slomljeno, ali sam pronašla snagu u podršci obitelji i prijatelja. Ova priča je o borbi za prihvaćanje, o nepravdi i o tome kako sam naučila voljeti sebe baš takvu kakva jesam.
Zovem se Marta, imam trideset godina i još uvijek živim s roditeljima u Zagrebu. Moja mama uporno sabotira moju vezu s Pavlom, čovjekom kojeg volim, i svaki dan osjećam sram i nemoć. Ovo je priča o borbi za vlastitu sreću, obiteljskim pritiscima i pitanjima koja nas tjeraju da preispitamo što dugujemo sebi, a što drugima.
Od malena sam bila ona koja šuti i sluša, uvijek na rubu razgovora, nikad u njegovom središtu. Odrastanje u obitelji gdje se moj glas gubio među glasnijima naučilo me tišini, ali i boli koju ona nosi. Ovo je priča o mojoj borbi za pravo da budem viđena i saslušana, i o tome kako sam, unatoč svemu, pronašla snagu da progovorim.
Moje ime je Iva. Prije pet godina, kao studentica u Zagrebu, neočekivano sam postala majka malog Leona. Prepustila sam ga roditeljima, vjerujući da ću kasnije imati vremena za njega, ali sudbina je imala druge planove. Tek nakon tragične nesreće, shvatila sam koliko sam ga zapravo voljela i što znači biti majka.
Moja majka, Jasna, uvijek je bila stub naše porodice, ali i moj najveći kritičar. Kada sam upoznala Dinu, sve se promijenilo – naš odnos, moj pogled na svijet, pa čak i moj osjećaj slobode. Ovo je priča o tome kako sam birala između ljubavi prema majci i ljubavi prema sebi.
Moje ime je Aleksa i odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje su roditelji uvijek znali što je najbolje za mene. Iako sam izvana imala sve, unutra sam se borila s osjećajem da nikada nisam dovoljno dobra. Jednog dana, majka mi je u naletu bijesa rekla riječi koje su mi zauvijek promijenile život.
