Odrasla sam u sjeni stroge bake Ruže, čije su riječi i ruke često bile teže od bilo koje kazne. Sada, kad je stara i nemoćna, svi očekuju da joj oprostim, ali u meni još uvijek živi dijete koje se boji njenog pogleda. Pitanje oprosta postalo je teret koji me pritišće svakim danom sve više.
Moje ime je Ivana i nikada nisam mislila da će me briga o teško bolesnoj svekrvi Zorici naučiti toliko o sebi, porodici i granicama ljubavi. Naša svakodnevica bila je ispunjena napetostima, neizgovorenim riječima i borbom između dužnosti i vlastite sreće. Danas, kad je sve iza mene, pitam se jesmo li svi mogli biti bolji jedni prema drugima.
Moje ime je Ivana i već dvadeset pet godina živim u Zagrebu, daleko od rodnog sela kraj Dervente. Nakon što sam doživjela poniženje od strane snahe Zoje, koja mi je predložila da prodam stan i vratim se na selo ‘zbog obitelji’, u meni se probudila stara rana – osjećaj da nikad nisam pripadala ni tamo ni ovdje. Kad mi je brat Stjepan došao na vrata s košarom jabuka, morala sam odlučiti: oprostiti i pokušati razumjeti ili zauvijek prekinuti veze s prošlošću.
Moja svekrva i ja nikada nismo imale jednostavan odnos. Sve je kulminiralo jednim neplaniranim dolaskom koji je promijenio našu obitelj zauvijek. Kroz suze, tišinu i riječi koje su dugo čekale da budu izgovorene, naučila sam što znači oprostiti i biti shvaćena.
